Moj problem je 15-godišnja kćerka koja je jako nesretna. Brakorazvodna parnica trajala je jako dugo te se sve "lomilo" na njoj dok je bila djevojčica od svega 4 godine. Sigurna sam iz svojih unutrašnjih osjećaja da ju je otac zlostavljao, no to nikako nisam mogla dokazati i svi su govorili da su to samo bile moje iluzije kako bi se osvećivala njenom ocu. Sud nije poduzimao ništa kao ni socijalna služba tako da sam ja to malo dijete morala davati na kontakte s ocem bez obzira što se tamo događalo. Nakon dvije godine od rastave sam upoznala sadašnjeg partnera i s njim smo počeli živjeti. Oboje djece su ga dobro prihvatili. Mi bi svaki slobodni trenutak posvetili njima, vodili smo ih posvuda, bili smo sretna obitelj, dobili smo još jednu kćer, imamo svoju kuću, sve smo mojoj djeci dali, imaju sve, svako ima svoju sobu i sve ostalo što im treba. Djeca su i dalje morala na kontakte, ali po rasporedu kako je njihovom tati odgovaralo. Kćerka bi dolazila doma u komi, razdražljiva, vidjelo se na njoj da pati. Kad je pošla u 1. razred srednje počela je padati u depresiju. Barem su mi tako rekle stručne osobe. Nije voljela biti lijepa, oblačila se kao dečko, bila je malo punašna, pa je prestala jesti. Smršavila je i nije željela ići na kontakte s ocem, a ja nisam mogla ništa poduzeti, plakala je, sve u svemu bila je jako nesretna. Išla je kod psihijatrice i dobivala terapiju skoro cijelu godinu. Mi smo joj doma pokušavali dati svu ljubav svijeta, proživljavala sam sve to s njom i vjerovala da kad malo poraste da bude shvatila koliko ju ja volim, da nije važan njezin otac. I danas kad se svega toga sjetim srce mi puca. Što ako nisam sve napravila? Jer ona je danas jako nesretna i ne može se nositi sa svojom boli, s time da njezinom ocu nije uopće stalo do nje, da sinu i danas kupuje darove, daje džeparac, a njoj ne, ni ne pita za nju. Bojim se za nju jer je upala u društvo koje mi se ne sviđa - puše, piju po parkovima, bojim se da se i ne drogiraju.
Draga mama,
Vaša kćerka evidentno prolazi kroz teško razdoblje u životu i ono što joj je sada najpotrebnije to je vaša bezuvjetna ljubav, podrška i pomoć.
U najranijoj dobi vaša djevojčica prošla je kroz, očito, vrlo stresan razvod braka roditelja, te je evidentno da i danas trpi posljedice brakorazvoda. Naime, istraživanja su pokazala da su dugoročne posljedice razvoda s izraženim sukobima (a što je bio slučaj u vašoj situaciji) najizraženije kod djece koja su u vrijeme razvoda bila predškolske dobi. Dijete te dobi se s tim najteže suočava – dugotrajni roditeljski konflikt ometa organizaciju emocionalnog iskustva u ranom djetinjstvu, povezan je s razvojem nesigurnog i neorganiziranog stila privrženosti kod djeteta što se može odraziti na sve kasnije odnose u životu, dovesti do veće osjetljivosti na stres, poteškoća u regulaciji emocija, manjeg optimizma i razvoja neučinkovitijih načina suočavanja.
Djeca trebaju dopuštenje da vole oba roditelja, trebaju znati da je razvod problem odraslih, a ne njihova krivnja. Treba im stabilnost i predvidljivost te uvid u komunikaciju roditelja bez svađa i sukoba. Budući da vaša kćer sve to nije imala (niti je izvjesno da bi se nešto uskoro moglo promijeniti), te da je njezin odnos s ocem problematičan, smatram da bi bilo dobro da što prije vašu kćer uključite u tretman kod stručnjaka za mentalno zdravlje.
S obzirom da vaša kćerka ima veliki otpor prema nekakvoj terapiji, bilo bi dobro da joj kažete kako ćete zajedno ići kod psihologa, da vam je vrlo važno da ima povjerenja u vas i da zajedno naučite kako međusobno komunicirati i razmumjeti jedna drugu.
Vjerujem da će vaša kćer prepoznati koliko ste brižna majka i koliko vam je stalo do nje i vašeg odnosa, te da ćete polako ali sigurno uz pomoć stručnjaka savladati sve probleme.
Želim vam puno sreće i hrabrosti.