Problem je sljedeći; moj sin je trenutno u fazi kada me totalno „odbacio“. Pokušati ću što kraće da vam opišem situaciju da bi shvatili o čemu se radi. Ako se može reći da je dijete od godinu dana izuzetno introvertirano, onda je to moj sin. Negdje od 5.mjeseca je već počeo pokazivati znake ne društvenosti i izuzetno burno reagirati na strance. Do danas to se vrlo malo umanjilo, i taj krug ljudi koji su sačinjavali tata, ja i moji roditelji (koje često viđa) se nije proširio. Ne voli gužvu, nepoznata lica, pa čak ni drugu djecu. Ali kako sam čitala razne knjige na tu temu shvatila sam da ima takve djece i da se to mijenja s vremenom. Problem je slijedeći. Prije mjesec dana počela sam raditi. Ostao je s djevojkom koja ga čuva i za koju smo se vremenski i svakako potrudili da je prihvati. Te prve dane mog odlaska dobro je podnio, nakon čega je došao njegov rođendan i gosti koji su se zadržali 6,7 dana u kući. Moj sin izuzetno je vezan za svog oca, ali je tih dana stvorio još veću vezu i grčevito držanje za njega u strahu da ga neko drugi ne uzme iz njegovih ruku i malo po malo to je počeo prebacivati na mene. Kulminacija je ovih dana, jednostavno pokazuje veliku odbojnost prema meni, netrpeljivost što sam uopće fizički tu i neće da radim ništa s njim. Jedino me prihvaća kad smo sami, ali i tu osjećam određenu dozu „nervoze“. Tata je centar svega i ja više ne postojim. To mi ne predstavlja problem koliko plakanje kada pokušam da ga uzmem, hranim, uspavljujem. Probudi se ujutro i vrišti na mene i trči tati. Ja vrlo dobro znam da ja moram biti smirena, ignorirati i prihvatiti, ali emotivno me razara i bojim se da još i više osjeća moju paniku i nervozu. Sakrijem se da me ne vidi kako plačem, ali vjerujem da osjeti. Imam osjećaj da je svaki dan sve gore i gore i da ne ide na bolje, što god ja radila. Na poslu nisam produktivna. Jednostavno sam slomljena i nisam u stanju samo sjediti i čekati da prođe jer moj sin nema faze. On kada nešto uvrti u glavicu to traje, a ja ne znam kako da mu pomognem da ovo prođe i što da radim? Vaš savjet bi mi značio sve.. Hvala.
Draga mama,
vjerujem da Vam je jako teška ova situacija koju opisujete. Nije lako vidjeti vlastito dijete kada se ponaša tako odbijajući. Iako razumijete da je to prolazna faza i da biste to trebali prihvatiti i smireno i sa sigurnošću mu se približavati, emocionalno se osjeća Vaša povrijeđenost.
Kako bi još više razumjeli situaciju u nastavku ću detaljnije opisati što je to što s vjerojatno događa kod Vašeg mališana da ima takve reakcije prema Vama. Naveli ste da dječak oduvijek pokazuje suzdržanost prema ljudima koji su mu nepoznati i kako mu je potrebno dosta vremena prilagodbe na nove ljude ili situacije. Spomenuli ste kako je imao vrlo uzak krug ljudi koje bi prihvaćao i kako ste promjenu uočili onda kada su u vašem kućanstvu neko vrijeme boravili gosti, odnosno za njega – novi ljudi. S obzirom na to kako ste ga opisali čini se kako je za njega to bilo jedno stresno razdoblje. Naime, tamo gdje se osjećao slobodno i sigurno – u vašoj kući, sada se dogodila promjena i tamo su i drugi ljudi. Dodatno, uz tu promjenu od uobičajene rutine još su se vjerojatno javljale situacije kada je bio okružen tim ljudima i kada mu je to bilo teško. Sve to skupa, povećalo je njegovu potrebu da ga se utješi i da mu se pomogne da se osjeća sigurnije. Kako je tada tata dominantno bio osoba koja mu je to pružala, kasnije je taj osjećaj generalizirao i pokazivao kako ga mu najviše tata može pomoći da se osjeća sigurnim. Osjećaj sigurnosti jedna je od osnovnih potreba djece i što im je više ta potreba zadovoljena to će se dijete osjećati opuštenije i zadovoljnije. Kako bi se dovelo u to stanje Vaš dječak stoga sada preferira tatinu prisutnost. Kako biste se ipak dodatno povezali s Vašim sinčićem i kako bi se i uz Vas počeo osjećati jednako sigurno i opušteno važno je da u trenutcima koje provodite zajedno ima puno takozvanih njegujućih aktivnosti – maženja, masiranja, fizičkog kontakta, nježnosti i bliskosti. Na primjer, obično mazanje kremicom možete učiniti aktivnošću zbližavanja ako mu pri tome nešto nježno govorite, gledate se u oči i nježno ga masirate po tijelu. Važno je da takve aktivnosti „ponudite“ djetetu te da ih on prihvaća svojim tempom. Pri tome je ipak važno da ih vi uporno nudite, ali da pratite njegovu potrebu i ne forsirate. Na taj način, slat ćete mu poruku da ste Vi tu za njega bez obzira na to koliko on vas prihvaća ili ne te bi se njegovo opuštanje uz Vas te prihvaćanje Vaše utjehe i blizine s vremenom trebalo povećavati. Prema svemu što ste napisali vidi se da ste jedna brižna majka kojoj je jako stalo do toplog i zdravog odnosa s djetetom pa vjerujem da će malo po malo i Vaš dječačić osjetiti moć te bezuvjetne ljubavi koju imate prema njemu. Želimo vam puno snage i povjerenja u sebe kao majku!
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom