Mama sam malog “vježbača” koji je pretjerano vezan za mene

Poštovani, majka sam 2-godišnjaka koji je previše vezan uz mene. Veći dio dana želi biti sa mnom, a o stresnim situacijama da ne pričam. Pritom stalno ponavlja ‘ići kod mame’. Inače ima hipertonus, a od prvog dana je izuzetno plačljivo dijete. Hipertonus je dijagnosticiran tek sa 6 mjeseci iako sam ja ukazivala na to da mi taj plač i neka ponašanja ne izgledaju uobičajeno. Doduše na samom početku bilo je dosta sitnih problema – upale zanoktica, upale pupka, poteškoće sa dojenjem, gubitak na težini, grčevi, rani izlazak zuba…. pa je plač pripisivan nečem od navedenog. Koji stupanj hipoksije je bio nakon rođenje još ne znamo – čekamo MR mozga. UZV sa 6. mjeseci je pokazao I. stupanj. U toj dobi smo krenuli na vježbe i tada je krenulo i ‘ponašanje’ – često ne želi kod nikoga osim mene i često cendra. Sada ide kod nekoliko ljudi koje jako dobro poznaje ili kod nekoga tko mu prilazi polako i pomalo ostvaruje kontakt, a ako sam ja u blizini opet nakon malo vremena traži ‘ići kod mame’. To ponavljanje je blago rečeno – iritantno. Ako ne dođe kod mene ponavlja do beskonačnosti i plače . Prije dva mjeseca smo promijenili fizioterapeuta i krenuli na Vojtu. Na vježbama je u stanju do nesvjestice ponavljati tu rečenicu i plakati. Inače je ili veselo dijete ili viče i plače. Prije mjesec dana bilo smo hospitalizirani zbog sumnje na paroksizmalni događaj, a kako još nije stiglo otpusno pismo uputnicu za psihologa nisam dobila – pedijatrica čeka mišljenje neuropedijatra. Inače, obradom nije utvrđena epilepsija ili sl. već je dalekovidan pa zato radi te povremene neobične pokrete očima (kao kada bebe padaju u san). Osim lakših motoričkih odstupanja (između ostalog hoda na prstima) najveći problem su nam je njegovo ponašanje, cendranje, plač, urlanje, lako se razljuti, sve želi dobiti iste sekunde pri čemu mirno objašnjavanje ne dopire do njega. Puno priča (progovorio sa 17 mjeseci) no prije 2 tjedna je počeo mucati – rečeno nam je da se radi o fiziološkom mucanju. Ne vičemo na njega, dosljedni smo, ukratko nastojimo ga dobro odgajati no kao da to ne radimo. U čemu je problem odnosno u čemu griješimo? Zahvaljujem. 

Poštovana,

iz Vašeg pitanja vidljivo je kako proživljavate situacije koje nisu neuobičajene za roditelje malih „vježbača“. Naime, djeca koja od najranije dobi moraju pohađati vježbe za razvoj motorike i često su u kontaktu sa „strancima“ i liječnicima znaju stvoriti otpor prema svim nepoznatim ljudima u strahu od nelagode s kojom se često susreću.

Nadalje, Vi ste osoba koja s njim provodi najviše vremena, Vi ste njegova osoba od povjerenja i to je razlog zbog kojeg toliko traži Vašu blizinu.

Vidim kako ste krenuli na terapiju po Vojti. Iskustvo roditelja nam govori kako djeca puno češće stvaraju otpor prema spomenutoj terapiji nego prema terapiji po Bobatu. Ukoliko nije nužno da dijete ide na Vojta terapiju predlažemo promjenu iste. Svakako pokušajte, ukoliko ste u mogućnosti, zadužiti neku drugu osobu koja će voditi dijete na vježbe. Možda će Vaša odsutnost biti korisna i možda će se više fokusirati na vježbanje, a manje na osobu koja ga je dovela.

Uz sve to, majka ste dvogodišnjaka koji prolazi kroz „terrible two“ razvojnu fazu koju karakterizira prijelaz iz senzomotoričke u predoperacionalnu fazu razvoja. Ovu fazu snažno određuje razvoj jezika. Mališani sada mnogo više razumiju nego što uspijevaju i žele izraziti. To Vam je ujedno i objašnjenje pojave mucanja. Govorni aparat ne može pratiti sve ono što dijete želi reći te se javlja fiziološko mucanje koje je razvojna faza povezana s intenzivnim razvojem govora. Dijete upotrebljava mnoge višesložne riječi čiji smisao ne razumije, želi mnogo toga reći no čini mu se da za to ima malo vremena i počinje brzo govoriti. Brzi pokreti kojima se stvara govor nisu dovoljno vremenski i motorno usklađeni te dolazi do ponavljanja glasova, slogova ili čitavih riječi.

Ono što Vam savjetujemo jest da ne ispravljate govor djeteta te ga nemojte upozoravati ili isticati nepravilan govor. Dajte mu vremena da izgovori do kraja što ima, bez prekidanja i dovršavanja rečenica umjesto djeteta.

U svakom slučaju, naoružajte se strpljenjem. Ukoliko opisana ponašanja potraju dulje od šest mjeseci savjetujemo Vam da se obratite psihologu.