Imam djevojčicu, ima 12 i pol godina. Ovog ljeta je iz novčanika mene i supruga ukrala 100 kuna, a to sam saznala uz pomoć druge kćerke, godinu dana starije. Nakon dugog razgovora o tome (suprug ne zna za to jer bi jako loše reagirao), obećala mi je da neće više nikad. Prije nekoliko dana nam je iz novčanika nestalo u par dana 480 kuna, pronađeno opet kod nje. Suprugu sam rekla da sam ja zaboravila gdje sam ih stavila, da nju zaštitim, da ne bude još veće galame. Isti dan sam ju opet uhvatila u laži, u vezi novca, danas opet. Zbog narušenih obiteljskih odnosa je pod nadzorom centra za socijalni rad. Ja sam zbog te situacije pod velikim stresom i zamalo sam jučer završila na hitnoj u bolnici. Da li reći suprugu, jer oboje ćemo biti pozvani krajem ovog mjeseca u centar radi razgovora o djetetu ili prešutjeti? Jer ja trpim u sebi i malo po malo psihički tonem u dno provalije. Djevojčica je sad u 7. razredu, ima već 2 godine epilepsiju. Za njezine lijekove izdvajamo mjesečno oko 400 kuna. Zbog bolesti joj se puno popuštalo, sad je to prešlo granice i ne znamo što dalje. Da li postoji mogućnost da ju centar prebaci u neku ustanovu, što se može dogoditi? M.
Draga mama,
vjerujem da vam nije lako nositi se sa vrlo zahtjevnom obiteljskom situacijom, posebice ako uza sebe nemate blisku osobu ili osobu od povjerenja s kojom bi mogli razgovarati o svemu što vas muči. S obzirom da ovaj stres evidentno djeluje na vaše zdravlje, smatram da bi prije svega bilo dobro da potražite podršku i za sebe, da se osnažite kako biste se mogli suočiti sa svim problemima. U želji da pomognu svojoj djeci, roditelji često zaboravljaju na sebe što zapravo u konačnici smanjuje njihove kapacite da se nose sa zahtjevnim odnosima u obitelji. Stoga je moj prvi savjet da se svakako pobrinete za sebe – hoće li to biti podrška prijateljice, svećenika, stručne osobe – sasvim je svejedno dok god vam pomaže.
Što se tiče vaše kćerke, činjenica jest da dob u kojoj se ona trenutno nalazi nosi razna iskušenja. Naime, brojna istraživanja su pokazala da se između 10. i 13. godine javljaju tzv. lakša djela /prijestupi u obliku krađa. Krađa napreduje od krađa kod kuće (koju roditelji obično puno lakše podnose ali uzrokuje strepnju i nemir) do krađa u dućanima i školi, a kulminira krađama automobila i provaljivanjem u kuće što donosi određenu materijalnu korist. Pokazalo se da postoji razmjerno postupan razvojni put krađe i djeca sklona takvom ponašanju obično imaju rani početak problema u ophođenju, uključujući i agresiju, već u predškolskoj dobi. Osim agresije, većina ove djece je hiperaktivna i ima slabu kontrolu nagona – nizak prag tolerancije, česte napetosti, teško podnošenje stanja kao što su krivnja ili anksioznost, a koja mogu dovesti do potpunog bijega i povlačenja ili do nasilnog napada.
Izuzetno je važno napomenuti da navedeni činitelji nisu jedini ili presudni hoće li dijete početi krasti. Djeca, čiji su roditelji u procesu razvoda, također se ponekad upuštaju u ovu nezakonitu radnju jer na taj način prevladavaju novonastalu situaciju ili jednostavno privlače pažnju na sebe. Adolescenti svojim načinom ponašanja zbunjuju roditelje, a posljedica toga je uskraćenost za pažnju i podršku onda kad im treba. U osnovi, iako su već stariji, oni i dalje čeznu za zaštitom. No roditeljima često nije lako prepoznati ove prikrivene potrebe svog adolescenta, pa stoga adolescent nerijetko ostane uskraćen. Tada krade ono što mu pripada: ljubav na način da ukrade primjerice novac.
Jasnoća granica pokazatelj je kako obitelj funkcionira. Nedovoljno jasne granice umanjuju djelotvornost obiteljske zajednice, onemogućuju ovladavanje problemima i kod djece potiču razvoj raznih patoloških stanja i ponašanja. S druge strane, prečvrste granice pak otežavaju komunikaciju među članovima koji mogu biti samostalni ali i distancirani, pa se pojedini član obitelji s poteškoćom kada se ona javi mora nositi sam. Ono što je izuzetno bitno kod postavljanja granice jest učenje djeteta da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica te da je na njemu da preuzme odgovornost za te posljedice. Važno je da zna da uz sve veća prava koja traži (posebice u adolescenciji) idu i sve veće odgovornosti, te pri tome roditelj ne smije preuzimati odgovornost za njegovo ponašanje u kritičnim trenucima. U tom kontekstu, smatram da je bitno da sa suprugom iskreno porazgovarate o krađi koju je počinila vaša kćerka, da je ne štitite, tj. da ne preuzimate odgovornost za njezina ponašanja. Moguće je da je vaša kćer upravo iz tog razloga što je bila prezaštićivana i što joj se zbog bolesti toleriralo nešto što joj se ne bi toleriralo da je zdrava, iskoristila situaciju i probila granice. No, iskreno vjerujem da još uvijek stignete reagirati te zajedničkim nastupom sa suprugom dati do znanja vašoj kćerki da joj takva ponašanja nećete tolerirati niti opravdavati. S druge strane, bilo bi dobro da ona u svakom trenutku zna da ste tu za nju, da ima vašu ljubav i pažnju te da je ne mora privlačiti na razne (neadekvatne načine). Isto tako mora shvatiti da ljubav roditelja nije istovjetna popuštanju, toleranciji neprihvatljivih oblika ponašanja i preuzimanja odgovornosti za iste.
Što se tiče Centra za socijalnu skrb, smatram da se izdvajanja iz obitelji čine samo u slučajevima gdje roditelji grubo krše roditeljske dužnosti, koji zanemaruju dijete i u situacijama kada su problemi toliko eskalirali da se više ni roditelji ne mogu nositi s njima. Suradnja s Centrom za socijalnu skrb je važna, a sigurna sam da će vam i djelatnici pomoći i usmjeriti vas što se tiče eventualnog tretmana u obitelji. Neovisno o tome, smatram da bi bilo dobro da potražite stručnu pomoć za vašu kćer kako njezino ponašanje ne bi eskaliralo. U našem Centru posebno smo osjetljivi za rad s adolescentima te nam se slobodno možete obratiti.
Želim vam puno sreće.
Kristina Bačkonja
dipl. psiholog i NLP trener