Kako pomoći djetetu da se otvori i pobijedi strah od ljudi?

Poštovani, moje dijete od četiri godine nije se dobro prilagodilo u vrtiću. Naime, inače je introvertirano dijete i teško se uklapa u nove sredine i s novim ljudima. Kad smo krenuli u rujnu u vrtić, plakao je nekih tjedan dana nakon čega je prihvatio vrtić (iako nije djelovao previše zadovoljno). Ne želi se s nikim igrati, kaže da samo gleda druge i šeta jer ga je strah da ga udare. Ima strah i od odraslih i općenito izbjegava komunikaciju s njima. Inače je kasnije progovorio (tek oko 3 godine) pa malo zaostaje u govoru za vršnjacima. Sad kada smo nakon duže pauze (godišnjeg i bolovanja) opet krenuli u vrtić, počeo je i s tikovima, stišće očima u nekim situacijama. Slabo i jede. Ako nije na meniju hrana koju voli, zna doći iz vrtića, a da ništa nije pojeo cijeli dan. Inače je tvrdoglav i težak karakter pa ga ni tete previše ne forsiraju. U poznatoj je sredini veseo, razigran i voli se družiti s vršnjacima, ali mu isto treba malo vremena da se prilagodi. Ja mu često znam pomoći ulazeći u početku u igru s njima. Jako je povezan samnom i mužem i ne voli da ga nitko drugi ljubi niti previše dira osim nas. To često nailazi na nerazumijevanje od strane bake i djedova. I njih zna odbacivati ili ignorirati, osim ako mu ne pristupe u nekoj njegovoj igri. Molila bi vas za savjet kako mu pomoći da se otvori i da pobijedi te strahove od ljudi te da uspostavi kvalitetniju komunikaciju s odraslima? Bojim se da će ga to značajno usporavati u daljnjem razvoju.

Draga mama,

vjerujem da nije lako gledati svoje dijete u strahu, razmišljati kako mu pomoći, a pritom još i objašnjavati drugima što se događa i zašto Vam je važno njihovo razumijevanje i suradnja.

Kao što i sami znate, neka djeca se otvaraju lakše, a nekima treba više vremena, to ovisi o temperamentu djeteta. Iz onoga što ste naveli čini se da Vaše dijete štiti svoj osobni prostor i da mu stvara nelagodu ukoliko netko u njega ulazi. U situacijama kada primijetite nelagodu kod djeteta možete to reći, primjerice „joj, vidim da ti sada nije do pusica i zagrljaja“, ili kasnije o tome porazgovarati s djetetom. Na taj način šaljemo djetetu poruku da ga razumijemo, a to mu može olakšati da se otvori prema drugima. Ukoliko djetetu nikako nije ugodno da ga odrasli ljudi grle ili ljube – to je u redu. Tada možete osmisliti neki zamjenski pozdrav poput mahanja ili “daj 5”. Baka i djed mogu s djetetom osmisliti poseban pozdrav koji će biti nešto samo njihovo, samo će se oni s njime tako pozdravljati. Posebni pozdravi često imaju snažnu emocionalnu poruku bliskosti i prihvaćanja, a mogu potaknuti kreativnost kod djeteta i njegov način povezivanja s drugima.

Kako ja Vama čuti da ga je u vrtiću strah da će biti udaren? Kakve emocije Vama pobuđuju takve situacije? Sljedeći članak može biti koristan i pomoći da djetetu olakšate prilagodbu na novu sredinu, ali i da sebi olakšate u tim situacijama koje su za roditelja stresne: http://klinfo.rtl.hr/djeca-2/skolarci/povratak-u-vrtice-i-skole-separacijska-anksioznost-ili-strah-od-odvajanja/ .

Vaše glavno pitanje je kako pomoći djetetu da se otvori i uspostavi kvalitetniju komunikaciju s odraslima. Moguće je da je Vaše dijete temperamentom takvo da će u prisutnosti drugih biti povučeniji i zatvoreniji, no važno je znati da se socijalne vještine mogu uvježbavati. Kako biste pomogli svome djetetu u razvoju socijalnih vještina možete mu pomagati u izražavanju i prepoznavanju osjećaja ili briga koje možda ima. To možete učiniti kroz pružanje dovoljno vremena, empatije i podrške kada primijetite da je dijete obuzeto nekom emocijom. U predškolskoj dobi djeca tek ovladavaju verbalnim izražavanjem svojih osjećaja i još ne mogu opisivati složene osjećaje kao što su zabrinutost ili tjeskoba jer ne mogu pronaći odgovarajuće riječi za njih. Isto tako, vaše poruke suosjećanja i podrške bolje će razumjeti na neverbalnoj razini. Zato je gestikuliranje primarni način da shvatimo i umirimo dijete u trenucima stresa ili zbunjenosti. Dijete će osjetiti da je njegova emocija prepoznata na osnovu Vašeg zabrinutog pogleda, a Vaš suosjećajni topli pogled će ga umiriti. Da biste pomogli djetetu jasnije prepoznavati i imenovati emocije možete češće sažeti ili parafrazirati njegove riječi (ponoviti vlastitim riječima ono što ste čuli), pitati što osjeća i pomoći mu da to izgovori. Možete reflektirati njegove emocije, npr. “Čini mi se da si ljut”, “Ovo te rastužilo”, “Razveselio si se ovoj igrački” i slično. Spomenuli ste kako se kada je djetetu potrebna podrška uključite s njime u igru i odlično je da to činite jer koristite najbolji način za povezivanje s djetetom – kroz igru. Navedeno empatičko reflektiranje možete koristiti i u vašoj zajedničkoj igri. Korisne su i igre prepoznavanja emocija te igre pretvaranja u kojima se služimo bogatim govorom i gestama. Primjerice, ako dijete sruši kocke možemo reći “Stvari padaju… ovo je strašno”, “Strašne stvari se događaju.” ili “Uf… ovdje se puno toga prevrnulo.” i sl. Takvim jednostavnim isticanjem onoga što vidimo možemo umiriti dijete te mu zatim pokazati kako izgraditi ponovno ono što je srušeno. Možete koristiti slikovnice i jednostavne priče u kojima glavni lik doživljava neku emociju pa komentirati to s djetetom, pitati ga što misli kako se lik u priči osjeća te ponoviti “da, tužan je” ili “I meni se čini da ga je strah. To i je strašno.”. Neke od slikovnica sa sličnom tematikom su ‘Medo koji ne želi u vrtić’ i ‘Hrčak koji je otkrio smirenu sreću’, a više o njima možete pročitati ovdje: https://www.evenio.hr/kategorija/slikovnice/. Kada je dijete napeto ili uplašeno od pomoći mogu biti opuštajuće aktivnosti kao što je igra s pijeskom, plastelinom, vodom ili meditacija u kojoj dijete može biti vođeno Vašim uputama nježnog i umirujućeg tona.

Spomenuli ste kašnjenje u razvoju govora i tikove. Tikovi se mogu pojaviti u stresnim situacijama kao način da dijete lakše podnese napetost. Više o tikovima i kako pomoći djetetu kada se pojave možete pročitati ovdje http://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/zdravlje/tikovi-kod-djece/ .

Vezano za govorni razvoj, ukoliko dijete nije bilo uključeno u tretman, možete se posavjetovati s odgojiteljicama i stručnim suradnicima u vrtiću oko procjene ima li potrebe za dodatnim radom na razvoju govora. Pokušajte se dosjetiti koliki je bio apgar, a ukoliko je dijete tijekom trudnoće, porođaja ili kao novorođenče bilo izloženo rizičnim čimbenicima svakako bih preporučila posjet neuropedijatru.

Nadam se da će vam predložene aktivnosti biti korisne i zabavne. Sretno!

Renata Debartoli

magistra psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori