Kako inače društveno dijete potaknuti da počne komunicirati i s odraslima?

Poštovani, majka sam dječaka od pet i pol godina. Inače je po prirodi sramežljiv, miran i ne ulazi u konflikte. Jako se lijepo druži sa svom djecom vani i u vrtiću, društven je. Problem nastaje u komunikaciji s odraslim osobama pa čak i s tetom u vrtiću. Kada mu se postavi jednostavno pitanje poput: “Kako se zoveš? ili Hoćeš li bombon?”, uopće ne odgovara već gleda u mene i čeka da ja potvrdno odgovorim za njega. Više puta sam ga pokušala potaknuti, stajala sam pored njega, govorila kako se ništa strašno neće dogoditi i da slobodno pita ako npr. želi bombon ili provozati bicikl. Pokušali smo ga staviti i u nove nepoznate situacije, uz naše prisustvo, da vidimo kako će odreagirati. Kod zubara uopće ne razgovara već samo kimne glavom, u trgovini pozdravi, ali ne gleda u tetu, u kafiću plati račun i samo izađe. Molim Vas, pomozite mi svojim savjetom kako pomoći djetetu da se socijalizira? Strah me je da sljedeće godine neće moći ni u školu zbog toga jer se bojim da na inicijalnom razgovoru neće htjeti pričati s učiteljicom. Napominjem, društven je s drugom djecom, veseo je, jako nadaren za crtanje. Unaprijed hvala na Vašem odgovoru.

Draga mama,

hvala na preciznosti u detaljima Vašeg pisma, zbilja je bitna informacija funkcionira li dijete normalno u odnosu s drugom djecom, odnosno da se poteškoća u komunikaciji javlja samo u komunikaciji s odraslima. Super je što ste pokušali s ohrabrenjima potaknuti Vašeg dječaka da priča s odraslima no izgleda da mu ni to nije bilo dovoljno kako bi jednako opušteno pristupao odraslima. Ono što je također važna informacija je kakva je Vaša komunikacija s njim. Hoće li Vama opušteno pristupiti i pitati kada mu nešto treba ili i s Vama komunicira samo kroz geste? Postoje li još neke odrasle osobe s kojima Vaš dječak priča, npr. tata, baka, djed, susjedi? Ako dijete nema verbalnu komunikaciju s drugim odraslim osobama osim s Vama moguće je da se radi o selektivnom mutizmu, odnosno da dijete iz nekog razloga trenutno ne može komunicirati s odraslim osobama. Ako je to slučaj savjetujem Vam da se javite dječjem psihologu kako bi Vam dao savjete kako da pristupite i olakšate Vašem dječaku. U podlozi selektivnog mutizma zapravo je često anksioznost, strah i nesigurnost koji djetetu onemogućavaju da razgovara s nekim osobama.

Kako ste spomenuli da je Vaš dječak inače miran i sramežljiviji po prirodu također je moguće da mu je jednostavno teško ostvariti kontakt s odraslim osobama ili osobama kada se nalazi u nepoznatim situacijama. Moguće je da ga u tim trenutcima preplave razne emocije (zabrinutost, strah, sram i sl.) koje mu onda otežavaju da priča s drugim odraslim osobama. Inače, djeca koja su mirnija po temperamentu i sramežljivija imaju potrebu manje komunicirati s drugima (introverti). Više o introvertiranosti možete pročitati u članku: http://klinfo.rtl.hr/djeca-2/predskolci/introvertirano-dijete-cesce-trazi-mirniji-kutak-bez-puno-podrazaja-gdje-ce-se-fokusirati-na-svoje-misli-i-osjecaje/. Kako biste mu pokušali olakšati napetost koju osjeća u tim trenutcima kada treba pričati s odraslim osobama možete izgovarati na glas ono što vidite ili mislite da se u njemu događa, npr. „Ne želiš reći teti hoćeš li bombon.“, „Sram te je reći teti da želiš bombon.“, „Teško ti je kada trebaš pričati s odraslima.“, „Samo si odnio konobaru novce i nisi ništa rekao“. Pri tome je važno da ne zvučite kritično, odnosno da dječak ne osjeti da mu se prigovara zato što ne želi pričati, već da mu tako osvještavate ono što mu se negdje unutar njega događa a što on ne može sam izreći ili razumjeti. Kroz izgovaranje ovih njegovih „istina“, tj. onoga što se događa u njemu, Vaš dječak može profitirati na više načina. Kada tako izgovorite ono što on osjeća vidjet će da ga razumijete i da znate da mu je npr. teško, ili da ga je previše sram da bi uspio odgovoriti. Kroz vrijeme će ponekad možda i sam moći već razumjeti što ga to zapravo iznutra „koči“ u namjeri da priča s odraslima. Nakon što mu izgovorite takve rečenice, važno je i da mu date odobrenje da ako se ne osjeća kao da bi sad pričao ne mora – da je to u redu. Tako ćete mu pomoći da se ne osjeća krivim zbog toga što ne priča, a što je bitno jer ako se osjeća napeto čim zna da će trebati biti s nekom odraslom osobom dodatni osjećaj krivnje samo mu može povećati osjećaj napetosti te mu još više otežati mogućnost komunikacije. Što je Vaš dječak opušteniji u situaciji s odraslom osobom povećava se i šansa da će i slobodnije koristiti verbalnu komunikaciju.

U redu je razmišljati što će biti kada bude trebao ići na procjenu spremnosti za školu, ali trenutno se ništa od toga ne događa. Važnije je da se usmjerite na trenutne situacije i događaje jer na to možete utjecati. Sada možete graditi svoj odnos s Vašim dječakom i razmišljati kako mu sada možete pružiti razumijevanje, osjećaj sigurnosti i ohrabrivanja kako bi on razvio pozitivnu sliku o sebi i osnažio se za buduće izazovne situacije. Ako ćete trebati dodatne savjete slobodno nam se javite. Sretno!

Ivana Knežević

magistra psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori