Sin je umro na Božić, dijagnoza: Smrt u kolijevci. Svi smo preživjeli veliki šok i neopisivu tragediju. Tog jutra kad sam ga našla u krevetiću cijeli svijet se srušio i ovih dvoje starijih su to sve vidjeli. Naše vrištanje, paniku. Od tada je prošlo točno 11 mjeseci i ne znam kako pomoći starijoj djeci da se nose s ovom boli. Blizanka je još mala i ne shvaća ništa, dok najstariji ima problema s mokrenjem u hlače, a u krevet doslovno svaku večer (često mu se događalo i prije ovog događaja), no sad je počeo i problem s obavljanjem velike nužde u hlače, jučer čak dva puta. Ima dana kad pričamo, ima dana kad stvarno ne mogu više i puknem. Kad se to dogodi on samo pobjegne i makne se od svih. Uglavnom skriva što je napravio, ali odmah shvatim o čemu se radi. U hlače mokri nekontrolirano, nije puno količinski, ali "pusti". Urinokultura je urađena i sve je u redu. Molim Vas pomoć. Hvala.
Draga mama,
jako mi je žao što ste doživjeli takvu tragediju. Ne mogu ni zamisliti koliko boli je smrt vašeg sina donijela Vama i vašoj obitelji. Osjećaj bespomoćnosti i praznine, velika bol, usamljenost, ljutnja, tjeskoba, zabrinutost samo su neki od osjećaja koji se inače javljaju tijekom tugovanja, a vjerojatno ste ih i sami prepoznali. Tugovanje je proces koji zahtjeva vrijeme, vrijeme da se prilagodimo na gubitak. Kod tugovanja ne postoje pravila. Iako su osjećaji poput ljutnje, tuge, straha i beznađa vjerojatno prisutni kod većine članova Vaše obitelji svatko tuguje na svoj, jedinstveni način.
Djeca doživljavaju smrt drugačije nego odrasli. Gubitak važne osobe kod djece je često povezan s intenzivnim osjećajima nesigurnosti i bespomoćnosti. Zbog iznenadnog gubitka Vaš sin je vjerojatno stvorio sliku da je svijet jedno nepredvidivo i potencijalno opasno mjesto. Osjećaj nesigurnosti Vašem sinu može prouzročiti veliki strah da se i njemu može nešto slično dogoditi ili da će izgubiti još osoba koje voli. Upravo zbog osjećaja straha djeci se javlja potreba za ''dodatnom'' brigom i osjećajem zaštićenosti te nije rijetkost da tada iskazuju regresivna ponašanja poput ponovnog sisanja palca ili mokrenja u krevet. Kao što ste natuknuli, Vaš je sin vjerojatno svjestan da obavljanje nužde u gaćice nije primjereno no u ovom trenutku on to vjerojatno ne može kontrolirati. Osjećaj nepovjerenja u svijet koji ga okružuje njegovom malom umu može biti pretežak za nošenje. Važno je razumjeti da je problem s obavljanjem nužde u gaćice njegov način kako da se nosi s težinom emocija koje drži u sebi. Naveli ste da mu se to i prije znalo događati. Ljudi se među sobom razlikuju po tome koliko su osjetljiivi na promijene u okolini, razne podražaje, nove situacije i sl. Moguće je da je Vaš sin jedan senzibilan dječak što dodatno otežava cijeli proces. Kod ovakvih teških događaja svim članovima obitelji treba vremena da se priviknu na novu obiteljsku dinamiku, a dodatno vrijeme i podrška je potrebna onima koji su po prirodi senzibilniji.
Kažete da ima dana kada razgovarate s najstarijim sinom no ponekad ''puknete'' jer ne možete više. Iskazivanje ljutnje ili kažnjavanje djeteta zbog obavljanja nužde u gaćice u njegovom tijelu stvara dodatnu napetost i može stvoriti kontraefekt. Ukoliko se problem ponovi mirno i bez komentara potaknite dijete da se presvuče. Vjerujem da Vam zaista nije nimalo lako nositi se s vlastitom tugom, a istovremeno biti podrška ostatku obitelji. Kako bi mogli biti adekvatna podrška djetetu vrlo je važno da i Vi imate podršku u svom tugovanju.
Kod procesa tugovanja vrlo je važno propustiti tugu da prođe kroz tijelo i izađe van. Ona može biti u raznim oblicima – kroz plač, razgovor ili neke druge aktivnosti. Pitam se na koje sve načine Vaš sin izražava svoje osjećaje? Ukoliko je po prirodi zatvoreniji možete ga potaknuti da svoje osjećaje nacrta, napiše priču, pjesmu ili ih izrazi kroz radove od papira, plastelina ili drugih materijala. Ako je aktivan predložite mu igre gdje će se opustiti kroz fizičku aktivnost. Naravno, pri svakoj aktivnosti mu se Vi i Vaš suprug možete pridružiti. Pomoć pri proradi emocija možete mu pružiti na način da se ne ustručavate pokazati osjećaje tuge pred njime. Kroz rečenice poput „Danas sam jako tužna, no uskoro ću biti bolje“ pokazujete da je u redu biti tužan, a ujedno otvarate prostor za zajedničko tugovanje. Važno je i reflektirati djetetove emocije kad primjetimo da su žalosni – „Vidim da si jako žalostan.“, „Baš te ___ražalostilo.“, „U redu je da plačeš.“. Također, kako je kod Vašeg sina prisutan i jak osjećaj straha važno je verbalizirati i ostale njegove osjećaje koji se kroz dan pojavljuju – „Čini mi se da si zabrinut“, „Izgledaš mi jako veselo!“, „Vidim da si ljut!“. Prepoznavanje osjećaja, kod sebe i kod drugih on tek treba naučiti te mu u tome možete pomoći na način da mu osvijestite i izgovorite njegove osjećaje. Osjećaj sigurnosti i povjerenja može mu se ojačati održavanjem predvidljivog dnevnog ritma -buđenje-doručak-vrtić-druženje s ukućanima te spavanje. Možete uvesti i male dnevne rituale (npr. prije spavanja pranje zubi i čitanje priče) koji će mu dati osjećaj kontrole.
Vjerujem da je ovaj period blagdana za Vas vrlo težak i moguće je da ćete ovih dana biti posebno tužni. Vaša djeca osjete vašu tugu i zbog toga mogu biti dodatno uznemirena. Nemojte izbjegavati razgovor o onome što se dogodilo. Možete i uvesti neki ritual kojim ćete zajednički obilježavati smrt Vašeg sina, npr. zapalite zajedno svijećicu i kažete da prošla točno jedna godina otkada je umro sin i brat kojeg su svi jako voljeli.
S obzirom na težinu situacije kroz koju Vaša obitelj prolazi i naglašenu senzibilnost Vašeg sina, ukoliko problemi s obavljanjem nužde u gaćice ne jenjavaju savjetujem da potražite dodatnu pomoć i podršku.
Želim Vam mnogo snage i hrabrosti.
Jelena Borić, magistra psihologije