"Kad je on meni to, ja ću njemu to." i tako u krug. Vidljivo je da smatraju da će ako kažu odrasloj osobi ta ista kazniti ga/nju i problem će biti riješen, a svi znamo da neće. Što treba učenik, što roditelj, i što učitelji u školi učiniti da se takvo ponašanje prekine? I.
Draga I.,
Nisam sigurna iz kojeg kuta ste postavili ovo pitanje – da li kao roditelj ili učitelj, no pokušat ću Vam dati odgovor. Prvo i osnovno pitanje je – zašto se previše ogovaraju? Da li je u pozadini ljubomora? Da li je osjećaj nepravde? Da li zbog dosade? Da li zbog nedovoljne empatije za drugog? Zbog čega?
Ako djeca previše ogovaraju, vrlo vjerojatno su imala prilike od nekog to naučiti. Od koga su to imala prilike naučiti? Ako krenemo iz vrtića, u vrtiću djeca imaju uputu da, ako imaju neki problem, da se obrate odgajatelju. Isto bi trebalo ići i u školi. No, problem koji osobno vidim je u slijedećem – umjesto da se djeci već u vrtiću pomogne da razviju socijalne vještine, odgajatelj je taj koji služi kao sudac koji će reći „reci mu ovo ili ono ili ću ja doći i to riješiti“. Umjesto toga, odgajatelj bi trebao dati kratku uputu što može dijete učiniti – npr. jesi li ga pitao što treba/zašto je to učinio? i sl. Dakle, tim pitanjima djeca uče kako komunicirati jedni sa drugima, kako saznati što je onaj drugi želio, trebao ili osjećao da je učinio što je učinio. Također, djeca trebaju naučiti da izražavaju svoju potrebu, želju, osjećaj. Ako nakon što je i jedan i drugi rekao što je trebao i osjećao, a konflikt i dalje nije riješen, odrasla osoba treba im pomoći u daljnjem koraku kako će riješiti taj konflikt. I tako se razvijaju socijalne vještine. Međutim, ako odrasla osoba ostane na svom mjestu i samo da uputu „reci mu da je teta/mama/tata rekla ovo ili ono“, tada dijete ne uči kako riješiti konflikt već kako, ako ona prva dođe do odrasle osobe i tuži onog drugog, tada će drugi nadrapati. Jer, da stvar bude gora, često se niti ne ispita što se dogodilo i zašto se nešto dogodilo, a donese se sud i ponudi rješenje.
Stoga, bez obzira da li ste roditelj, učitelj ili oboje, razvijajte socijalne vještine djeci na gore navedeni način. Budete li „tužakanje“ preveli kao „djeca ne znaju kako riješiti konflikt sama“, Vaša uloga će Vam biti mnogo jasnija. To ne znači da ćete rješavati konflikt umjesto njih, već da ćete im pomoći da same nauče dok ne usvoje vještinu. Nakon što im par puta ponovite da pitaju jedne druge što taj drugi treba/osjeća/misli, odnosno da sami razmisle zbog čega je do konflikta došlo, kada će ponovno doći po Vašu pomoć, umjesto da im ponavljate rečenice, pitajte njih što mogu učiniti da to riješe. Ako ste učiteljica, tada možete ubaciti u nastavu o tome što su to socijalne vještine, što je to empatija i prosocijalno ponašanje te poticati međusobno pomaganje, bliskost, otvorenost i iskrenost jedni prema drugima.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom