Njeni nastavnici iz niže glazbene škole su prepoznali u njoj taj talent i potencijal i govorili joj da treba upisati srednju glazbenu školu. Njoj se to svidjelo i sve je bilo divno i meni i njoj (mada više meni) sve do sad – početka školske godine. Našli smo stan u drugom gradu i ona bi tamo trebala stanovati. Naime, ja kao majka se toliko brinem i preispitujem da li sam dobro napravila što sam je podržala u toj njenoj ideji i da li je uopće pametno poslati dijete od 15 godina u drugi grad da živi bez roditelja? Hoće li se to negativno na nju odraziti? Jesu li djeca koja ostaju školovati se u rodnom mjestu u prednosti? Jako sam zabrinuta i zbunjena. S jedne strane podržavam je u tome i znam da ona voli glazbu i sviranje, a s druge strane se lomim razmišljajući da li ispravno postupam. Hvala unaprijed!
Draga mama, iako nisam u Vašoj poziciji, mogu samo zamisliti koliko je teško biti u nedoumici u kojoj se nalazite: s jedne strane podržavati djetetove snove a s druge pustiti ga iz roditeljskog doma (što automatski znači i manje kontrole). Kada kažete da bi poslali dijete od 15 godina u drugi grad da živi bez roditelja – zaista može zvučati zastrašujuće. Možda Vam i okolina unosi dozu sumnje jeste li dobro postupili. No ono što Vam mogu reći jest da Vaša kćer preseljenjem u drugi grad ne ostaje bez roditelja – njezini roditelji su i dalje tu za nju i vjerujem da bi u urgentnim situacijama bili u stanju doći k njoj i pružiti joj potrebnu podršku. U konačnici živimo u dobu mobitela, računala itd. pa zapravo možete svakodnevno biti u kontaktu s kćerkom. Unatoč životu u drugom gradu sigurna sam da i dalje možete zadržati dio kontrole te da i dalje možete biti podrška kćerki.
Da, život u različitim gradovima sigurno znači manje kontrole (s Vaše strane), više samostalnosti i slobode (s kćerkine strane). Je li to pozitivno ili negativno, rekla bih da može biti oboje što ovisi o nizu faktora – djetetovoj osobnosti, okolini u koju dolazi, itd. Neka djeca nisu spremna s 15 godina učiniti taj korak. No sudeći prema Vašem pismu rekla bih da Vaša kćer ne spada u tu kategoriju – da nikako ne želi u drugi grad vjerojatno bi Vam to i rekla. Nosi li samostalnost određene rizike – svakako – no rekla bih da ona uvijek nosi rizik, živjelo dijete s Vama ili u drugom gradu. U određenom periodu života a u koji sada ulazi i Vaša kćer (adolescencija) dijete postaje samostalnije a uloga roditelja se mijenja – sada postajete savjetnik čiji je zadatak usmjeravati dijete a ne voditi ga za ruku. Slikovno rečeno, u ovoj fazi dajete djetetu koordinate a ono samostalno ide prema cilju. Da se ono može izgubiti i skrenuti s puta – moguće je – ali ste zato opet Vi tu da mu pomognete da nađe put. Ako ćete uvijek dijete voditi za ruku i ne pustiti ga da uz pomoć koordinata samostalno traži smjer, tada dijete nikada neće biti samostalno. To povlači da će u odrasloj dobi vrlo teško ili nikako funkcionirati sam, da ću mu uvijek trebati netko da mu pomaže, da njegovi uspjehi neće biti njegovi već roditeljevi. To sigurno nije nešto čemu bi roditelji trebali težiti.
Zaključno, smatram da kao majka ispravno postupate što podržavate i ohrabrujete kćer u njezinim ciljevima. Razmislite što bi Vama i kćerki pomoglo da se adaptirate te da cijela promjena bude što ugodnija za obje. Možete primjerice dogovoriti određena pravila kojih se Vaša kćer mora pridržavati (razmislite što Vam je zaista važno); razgovarajte s njom o logističkom djelu samostalnog življenja (dogovor vezano uz obroke, rublje, itd…); ohrabrite je i dajte joj do znanja da ste joj i dalje tu kao podrška… Naravno, uvijek imajte na umu i opciju da ukoliko Vašoj kćerki ta promjene ne legne da se uvijek može vratiti kući i uzeti u obzir drugu školu. I to je ok. Provjerite postoji li u tom gradu stručna podrška za djecu - srednjoškolce koja žive u učeničkim domovima/samostalno. Dobra priprema puno pomaže. Vama i kćerki želim puno hrabrosti i sreće.