Je li roditeljsko/prijateljska veza između bivših partnera izvediva i održiva?

Pozdrav, naime, nalazim se u jednoj veoma nepovoljnoj situaciji i volio bih čuti mišljenje jednog od vaših stručnih suradnika. Priča ne mora biti objavljena, no nemam ništa protiv ako je objavite bez punog imena. S nevjenčanom suprugom živim 17 godina u kući koju smo zajedno sagradili. Starija je od mene 6 godina i ima sina iz prvog braka. Prije 6 godina smo dobili zajedničkog sina i veoma je sretno dijete, pomalo vragolast, no mislim da je dobro odgojen i poslušan. Kad smo se upoznali bio sam poprilično depresivna osoba, djelomice zbog nekoliko prijašnjih neuspjelih ljubavnih veza. Sprijateljili smo se i ona se ludo zaljubila u mene na što sam ja u početku bio pomalo hladan, zbog loših iskustava sam bio uvjeren da nisam u stanju zadržati nikog kraj sebe. No ona nije odustajala. Istina je da nisam nikad bio zaljubljen u nju na isti način, no kako je vrijeme odmicalo zavolio sam je kao osobu i kao partnera.

S godinama je ta ljubav u meni prerasla u nešto što želiš zadržati za čitav život. Na neki način me je izliječila od socijalne fobije kojoj sam bio sklon od djetinstva, Bila je puna entuzijazma i puno smo izlazili i družili se, stekao sam mnogo prijatelja uz nju. Kad mi je rodila sina bio mi je to najsretniji dan u životu. Nakon toga život nam se preokrenuo naopačke. Prestali smo izlaziti, a družili se s prijateljima samo povremeno.Većinu pažnje smo posvetili svom sinu kojeg oboje jako volimo. S vremenom život nam je postajao sve monotoniji, a u njoj se ona iskra lagano počela gasiti što ja na žalost tada nisam primjećivao. Rijetko smo razgovarali o osjećajima i sve se pretvorilo u neku rutinu. Prije nekoliko tjedana mi je dala do znanja da me poštuje kao oca njezinog sina i voli kao prijatelja, ali da više ne gaji one osjećaje prema meni kao nekad kad smo se upoznali. Da bi stvar bila još gora, zaljubila se u mlađu gay “kolegicu” s posla. U vezi su i viđaju se svakodnevno na poslu i često spava kod nje. I dalje smo u dobrom odnosu, zapravo se sve to odigralo bez svađe. Bila je iskrena i odmah mi je priznala svoje osjećaje. Rekla je da me zapravo ne želi povrijediti i da sam najmanje od svih zaslužio patnju. Nije tražila novu vezu već joj se to jednostavno dogodilo i ne može si pomoći.

Poprilično sam liberalna osoba i nemam ništa protiv LGBT osoba i znam da su mnoge žene biseksualne, češće nego muškarci. Ona tvrdi da se ne osjeća kao homoseksualna osoba i nikad prije nije imala slične osjećaje prema ženama ili ih je jednostavno potisnula. Od mene očekuje da nastavimo živjeti zajedno kao partneri u roditeljstvu i kao prijatelji pod istim krovom. Volim je i iza mene su neprospavane noći i preplavljen sam emocijama tuge, boli, krivnje, tjeskobe, a ponekad i ljutnje. Trenutno ih držim pod kontrolom lijekovima propisanim od liječnika. Iz nekog čudnog razloga lakše mi je podnijeti da je u vezi sa ženom nego da se zaljubila u muškarca, no u meni tinja nada da je to samo privremena faza i da ćemo imati priliku obnoviti našu vezu. Ona ni sama nije sigurna što očekuje od te nove ljubavi, no čini mi se da nema namjeru odustati od nje. Trenutno mi je puno lakše ako tu “nadu” zaključam u ladicu i prihvatim situaciju da je između nas gotovo jer budi tjeskobu, bol i prazninu u meni. Dao sam joj do znanja da joj ne želim stajati na putu ako je netko drugi ispunjava na način na koji ja to očito više ne mogu jer želim da bude sretna i da ću dati sve od sebe da zajedno odgojimo sina kao sretno dijete.

Razmišljam i o odlasku/rastanku no mislim da bi tada najviše naš sin ispaštao i vjerojatno bi on ostao živjeti s majkom. Teško mi je i zamisliti da ga viđam samo vikendom ili samo određene dane u tjednu. Volim se buditi uz njega svaki dan i igrati se s njim svakodnevno. Ne znam kako bi to djelovalo na njega i bojim se da bi on podsvjesno svalio krivnju na mene. Ne želim i njega izgubiti, ali ni nju pa makar kao prijatelja.Volio bih čuti Vaše mišljenje o situaciji i je li takva roditeljsko/prijateljska veza izvediva i održiva. Ne isključujem mogućnost da jednom kad stanem na noge i ja krenem dalje. Uvijek mogu preseliti u svoju kuću kod mojih roditelja i obnoviti stan za novi život. Hvala unaprijed!

Poštovani čitatelju,

prije svega zaista mi je žao zbog Vaše situacije sa suprugom. Kako će se cijela priča raspretljati odnosno što će se u budućnosti događati ne znam, no mislim da je dobro da imate alternative i da se trudite krenuti dalje. Kako ste odlučili ne stati na put sreće svojoj supruzi tako i sebi trebate pružiti priliku za svoju sreću. To je ujedno i najbolja poruka koju možete prenijeti svom djetetu – nisu važne poteškoće na koje nailazimo na životnom putu, već način na koji im pristupamo i suočavamo se s njima. Iz svake situacije možemo nešto naučiti i koliko god nam teško bilo uvijek treba težiti tome da tražimo svoj put zadovoljstva.

Hoćete li još ostati živjeti sa suprugom ili ne – ta odluka je samo Vaša jer samo Vi možete procijeniti što je za Vas u ovom trenutku bolje. Imajte na umu da dijete može prihvatiti odvojenost roditelja i da ukoliko su roditelji ok s tim da ne žive skupa i to prezentiraju djetetu na njemu prihvatljiv način, ono se vrlo brzo može priviknuti na tu situaciju. Naravno da će mu trebati vremena da se adaptira no tu je važna suradnja i fleksibilnost roditelja koji mu svojim postupcima mogu olakšati. U svakom slučaju dobro je djetetu dati određene informacije jer ono čak i kada informacije nedostaju može osjetiti da je nešto između roditelja drugačije – a to jako zbunjuje ako ne zna što se zbiva.

Na Vaše pitanje je li roditeljsko/prijateljska veza izvediva i održiva odgovaram da ne samo da je to moguće već je apsolutno poželjno za dobrobit djeteta. Nažalost, u brojnim razvodima braka bivši supružnici ne mogu odijeliti partnerski od roditeljskog odnosa i zato nastaju konflikti u kojima najviše ispašta dijete. U odnosu u kojem partneri uspiju odijeliti ta dva odnosa te spram djeteta i dalje nastupaju zajednički kao roditelji, koji dijele odgovornost, obaveze, vrijeme – dijete ne osjeća u tolikoj mjeri posljedice razvoda braka roditelja. Za dijete je puno važnije kakav je odnos njegovih roditelja nego sama činjenica jesu li oni u braku ili ne. Mnogo ljudi je u braku punom okrivljavanja, netrpeljivosti, svađa pa čak i nasilja te su djeca u takvim zajednicama nesretnija od djece “sretno rastavljenih” roditelja koji su zadržali normalan, prijateljski odnos.

Nadam se da ste dobili odgovore.

Šaljem Vam podršku.

KRISTINA BAČKONJA

dipl. psiholog, NLP trener
Centar Budi svoj

Pitajte me Moji odgovori