Vrlo je zaigran i bistar, s dobrim ocjenama te vrlo pristojan prema učiteljicama. Oduvijek je malo temperamentniji, ali u zadnje vrijeme stalno čujem neke komentare od učiteljice i mama s kojim se družim, Šefuje drugima, uzima im stvari i gračke, isključuje druge iz igre. Vrlo je dominantantan prema vršnjacima. Stalno se s nekim svađa, ali meni to ne priča, već saznam od drugih. Da napomenem, kod kuće je fantastičan, čak mi je i teško vjerovati da je riječ o mojem djetetu. Imate li kakav savjet što mi je činiti? Bi li to moglo upućivati na problem ili je to normalno ponašanje kod sedmogodišnjeg djeteta? Inače, živimo sami ja i on, ne kažnjavam ga često jer nisam ni imala potrebu. I još jedna napomena, kad smo u društvu i kad sam ja blizu njega on se prema drugoj djeci ponaša zaista u redu, bez pretjeranih konflikata. Unaprijed zahvalna!
Poštovana mama,
vidim da ste iznenađeni onime što ste čuli o ponašanju svog dječaka i da Vas brine što Vama isto ponašanje nije vidljivo, jer kada ste u blizini dječak ne pokazuje opisana ponašanja.
Svi imamo pomalo različite uloge u različitim okruženjima (posao, obitelj, prijatelji, društvo s hobija i sl.) pa tako i djeca. Moguće je da pokazuju različita ponašanja u različitim sredinama, pa tako Vaš dječak može pokazivati određena ponašanja kada je s Vama, a neka druga kada je s vršnjacima. Važno je provjeriti što može biti u podlozi takvog ponašanja kako bismo na vrijeme pomogli djetetu u snalaženju pred novim izazovima i ulogama, a Vi ste upravo učinili taj korak.
Za dob u kojoj je Vaš dječak karakteristično je da djeca tada traže svoje mjesto u društvu vršnjaka. Aktivno sudjelovanje u društvu i stvaranje uzajamnih prijateljstava povećava vjerojatnost agresivnog ponašanja jer novi zahtjevi pred kojima se dijete tada nalazi mogu biti izvor stresa. Iz onoga što ste opisali vidim da se Vaš dječak pokušava nositi s izazovima vršnjačkih odnosa i trudi se pronaći svoje mjesto i ulogu u društvu vršnjaka i čini to najbolje što zna u ovom trenutku.
Možete li se prisjetiti kako je to uspijevao u vrtiću i što je ono što se sada razlikuje u odnosu na to razdoblje. Tada većina djece po prvi put ima priliku učiti dijeljenje i suradnju s vršnjacima. Ako Vaš dječak nije išao u vrtić onda je za njega ovo potpuno nova situacija što zadatak čini još izazovnijim.
Kažete kako za opisana ponašanja saznajete od drugih majki i učiteljice te da Vam sin o njima ne priča. Zapravo, djeca rijetko samoinicijativno dijele s roditeljima događanja i osjećaje iz vršnjačkog života, a ponekad ih izbjegavaju podijeliti čak i na roditeljski upit. Ipak, uz toplu komunikaciju u podržavajućem i poticajnom okruženju, razgovor roditelja i djeteta može dovesti do otvaranja djeteta i dijeljenja onoga što se događa i što ga muči.
Ljubomora, posesivnost i natjecateljstvo česta su obilježja vršnjačkih odnosa. Kroz vršnjačke odnose djeca se uče suradnji i dijeljenju, ali se i natječu za dominaciju. U kontekstu dijeljenja, djeca uče prilagođavanje. Kod kuće mogu na sebe gledati kao na jedinstvene i posebne, a u odnosu s drugom djecom počinju učiti kako se prilagoditi drugima i kako se s njima slagati. Suradnja, poštivanje imovine i prilagodljivost temelji su prihvaćenosti u društvu. Dijete koje je agresivno, svadljivo ili diktatorsko, koje se odbija igrati s drugom djecom ili je ovisno o pažnji i ljubavi odraslih osoba bit će slabije prihvaćeno. Zato djeci treba pomoć odraslih koji služe kao modeli za regulaciju ponašanja i komunikaciju s drugima.
Sva su djeca više ili manje sebična, barem neko vrijeme. Usmjerenošću na sebe pokušavaju sama sebe uvjeriti da su u redu i smanjiti osjećaj ranjivosti koji je nelagodan. Tako neka djeca inzistiraju da se sve radi po njihovom ili postaju neosjetljiva na potrebe ostale djece (npr. uzimaju njihove igračke). Kada se takvo ponašanje, zbog stresa, pogoršava ili pretvara u stabilni obrazac ponašanja, važno je uspostavljati čvrste, jasne, ali nježne granice i osigurati što više interakcija. Takvom je djetetu potrebno mnogo tople komunikacije kako bi počelo bolje reagirati na naznake drugih ljudi. To će mu pomoći u boljem prosuđivanju.
Kada želimo da dijete promijeni ponašanje važno je reći što želimo da čini, umjesto što da ne čini. Primjerice, ako kažemo djetetu „Ne viči“, ono zna da ne smije vikati, ali ne zna što da čini pa bi moglo početi lupati, skakati ili bilo što čega se dosjeti. Ako djetetu koje viče kažemo „Pričaj tiho“ ono točno zna što mu je činiti i može uspješnije poslušati naš zahtjev.
Od pomoći su i takozvane “igre regulacije” u kojima dijete uvježbava samokontrolu ponašanja. Primjer takve igre je da dijete trči brzo, pa sporo, a zatim vrlo sporo ili da bubnja glasno, tiho i veoma tiho. Moduliranjem i mijenjanjem ponašanja na taj način, dijete uči sve više i više regulirati samoga sebe. Uloga roditelja i ostalih odraslih u djetetovoj okolini je osigurati uvjete za uvježbavanje samokontrole, podučiti dijete kako zadovoljavati potrebe na prikladan način te pomoći djetetu u shvaćanju posljedica vlastitih aktivnosti.
Predlažem da dogovorite sastanak s učiteljicom kako biste lakše otkrili u kakvim situacijama dolazi do opisanih ponašanja te zajednički pronašli rješenje kako olakšati Vašem dječaku.