tjednu trudnoće sam i imam užasan strah od poroda. Svjesna sam i znam da su i druge žene rodile i preživjele, ali jednostavno se bojim i ne mogu si pomoći. Najviše se bojim boli, bojim se da ne odem prerano u bolnicu i tamo satima ležim u trudovima. Ne mogu si to uopće zamisliti. Bojim se da će u bolnici biti neljubazni i da će vikati na mene. Možda je moj strah djetinjast i nerealan, ali strah me od nepoznatog, ne znam što me čeka i što mogu očekivati. O svom strahu razgovaram sa suprugom i mamom koji me hrabre, proći ćemo i tečaj, a suprug će biti sa mnom na porodu (to me jedino tješi). Stalno mislim kad bih barem mogla ići na carski rez, znam da i to boli, ali mislim da ipak boli manje. Hvala još jednom i ispričavam se na predugoj poruci. Lijep pozdrav, Lea.
Poštovana,
za početak, želim Vam čestitati na vrlo skoroj prinovi, jer pretpostavljam da mi je ovo jedina prilika za to. Apsolutno se slažem s Vama, najteže je pomoći samoj sebi i to što smo psiholozi po struci, ne znači da jednako jako (a ponekad i jače) doživljavamo strah, tugu i anksioznost. Također, to što smo svjesni kako je većina nešto „preživjela“ i što nas svi uvjeravaju da će sve biti u redu, nažalost uglavnom ne rezultira umirivanjem, nego čak jačanjem stresa. Kao da pored toga što smo uplašeni, znamo da se „moramo“ smiriti i onda nam bude još gore. Naravno da Vas je strah, i strah mora biti prisutan, jer jedino za stvari u koje smo apsolutno sigurni ili za koje ne marimo, za njih ne osjećamo strah. Porod je velik događaj za svaku ženu, a pogotovo prvi porod. Iskreno govoreći, meni bi bilo neobičnije saznati kako uopće ne osjećate strah, nego ste sasvim smireni, kao da se apsolutno ništa na svijetu ne događa, a događa se ogromna stvar za Vas. Vi ste ta osoba koja će proći kroz to iskustvo, koliko god svi oko Vas bili podrška, svejedno ćete samo Vi to uistinu i doživjeti. I to može biti veoma zastrašujuće. Uz objektivno nepoznatu situaciju, uzmite u obzir i razinu hormona kojoj ste sad izloženi i budite sigurni da su velikim dijelom i oni odgovorni za Vaš strah. No, to za Vas u ovom trenutku i ne igra veliku ulogu, jer se bojite i želite si nekako pomoći.
U ovakvim i sličnim situacijama, volim zadati klijentima da na papir zapišu sve čega se boje. Doslovno svaku zastrašujuću misao koju imaju, neka zapišu na papir. Nakon što su iz zapisali, neka procijene koliko vjeruju da je vjerojatnost da će se ti strahovi obistiniti (od 0 do 100 posto). Kada nam se misli „roje“ po glavi, djeluju puno strašnije i veće nego kada ih se zaista pogleda na papir. Procjenom vjerojatnosti ponekad osobe same uvide koliko su neki od tih strahova neopravdani. Za one strahove koji su ipak procijenjeni kao visoko vjerojatni, npr. da ćete osjećati bol, radi se tehnika pronalaženja rješenja problema (tzv. problem solving), odnosno, za svaki strah tražimo rješenja koja će ga umanjiti. Primjerice, za umanjenje boli, možete razmišljati o usvajanju tehnika relaksacija ili tehnika imaginacije.
Druga tehnika se svodi na postavljanje hipotetske, izmišljene situacije – „Kad bi mi netko rekao da moram doživjeti veliku razinu boli kako bih dobila dijete, bih li pristala?“. Ponekad kad se situacija stavi tako jasno, odgovor se sam od sebe pojavi.
Nitko Vam ne može reći da nećete osjećati strah i bol i moj Vam je savjet da se prestanete boriti protiv tih osjećaja, već ih prigrlite. Strah Vas je, jer Vam je stalo do sebe i djeteta i to je upravo onako kako i treba biti. Na kraju Vas moram podsjetiti na još jednu biološku činjenicu – u trenutku kad krene porod, imat ćete toliku navalu adrenalina da vjerojatno nećete primijetiti svu silinu neugodnih senzacija kojih će sigurno biti. Ponekad se biologija savršeno pobrine za sve naše brige. Želim Vam sreću i puštam Vam još jednu uzrečicu – Da biste bili hrabri, prvo morate osjećati strah.