Dijete je krenulo u prvi razred (djevojčica 6 god i 8 mj), prema osobnom sudu dijete je bistro, pametno, s puno znanja i interesa, sitnije konstitucije koja je na testiranju u školi "na prvu" stvorila predrasudu kod psihologinje, koju je vrlo brzo rezultatima testa razuvjerila, rečeno mi je da je potpuno spremna za školu i nema dileme oko toga. Kao osoba rekla bih da je teže naravi, vrlo tvrdoglava, uporna, neuspjehe ne prihvaća baš lako, ljubomorna (što se pokazalo vrlo izraženim kada joj se rodio brat prije 2,5 god), ali i vrlo osjećajna. Rješavanja zadaće nije problem, ali brzopletost jest, ako slučajno kažem kako mislim da je to moglo i puno bolje i da to od nje i očekujem jer znam da može bolje (uredno bojanje, pisanje slova u pisanku od crte do crte, općenito uložiti trud u pisanje zadaće) nastaje otpor, agresivnost, ljutnja, suze, mrki pogled ili odvraćanje pogleda u stranu u znak protesta. Kad se malo smiri i ponovno napravi zadaću ovaj put s trudom i pažnjom sama dolazi pokazati svoj rad sa zadovoljstvom na licu i pitati je li to sad puno bolje, naravno slijedi pohvala i ljutnje kao da nije niti bilo. Općenito kaže da voli ići u školu, jako voli učiteljicu, pronašla je posve nove prijatelje jer nitko poznat iz vrtića nije išao u njezin razred, vidjela sam i sama kad ju otpratim da ju djeca prihvaćaju i vole. Jako me zabrinulo što sam jučer otkrila da su sve olovke i drvene bojice u pernici izgrižene (otprilike 15-tak komada), čak je i gumica za brisanje pregrižena na pola. Kada smo pokušali objasniti da je to loše, da te boje nisu sigurne, mogu biti otrovne, da se usta mogu ozlijediti i da se može razboljeti dobili smo opet ljutnju, otpor i nije htjela uopće reći kada se i zašto to dogodilo, mislim da ju je bilo i sram što smo to otkrili. Trebam li se zabrinuti ili je to jednostavno faza i prilagodba novim obvezama?Jedna hipersenzibilna mama
Draga mama,
lijepo je što se trudite biti uz svoju kćerku i biti joj podrška u prvim mjesecima škole kada je to za nju vrlo vjerojatno veliki izazov, a sigurno potpuno nova situacija. Ono što mi se čini prema svemu što ste naveli jest da se Vaša djevojčica, koju i sami opisujete kao osjećajnu, dosta teško nosi s kritikom (odnosno s Vašim komentarima kada nešto ne učini onako dobro kako Vi to očekujete).
Brzopletost je nešto na čemu se može raditi i može se uvježbati da bude pažljivija pri pisanju zadaće. Pri tome je važno da joj se iskaže razumijevanje te da ju se mirnim tonom upita kako je ona zadovoljna učinjenim uratkom (i kada ga napravi nabrzinu i kada ga napravi ponovo, uz više pažnje). Tada će, vrlo vjerojatno sama shvatiti da je zadovoljnija kada to izgleda bolje i kada se više potrudi.
S obzirom da je školska okolina mjesto gdje se dječji uspjeh ili neuspjeh dosta procjenjuje (od strane učitelja, roditelja, ali i druge djece) moguće je da joj to stvara anksioznost koja bi mogla biti razlog zašto je djevojčica imala potrebu izgristi olovke. Naime, njoj je to bio samo jedan način kako iskazati svoju anksioznost stoga je to nešto o čemu bi bilo dobro porazgovarati s njom. Uz to, svakako obratite pažnju na to koliko joj je važno da zadovolji tuđa očekivanja.
Više o anksioznoj djeci možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/tjeskobna-anksiozna-djeca/8885/1/.
O tome kako se nositi s ljutnjom i kako tada reagirati možete pročitati na: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/.
Nešto više o prilagodljivosti djece i kako ona može biti povezana s djetetovim reakcijama na školu možete pročitati u ovom klinfo odgovoru https://klinfo.rtl.hr/psiholog/34/951/djevojcica-se-dobro-priviknula-na-skolu-ali-ne-zeli-jesti.
Sretno!
Tea Knežević,magistra psihologije, praktičarka terapije igrom