Živim sa suprugom u skladnom braku, imamo još jedno dijete od 16 mjeseci. Puno radimo za jednu tvrtku, naizmjenično kako bi mogli čuvati djecu. Kći ide u drugi razred, odlična je učenica, bavi se sportom, trenira ples i karate. Mi je na to nismo prisiljavali, sama je odlučila trenirati dva sporta i sama je izabrala baš ta dva. Jedno vrijeme smo je odgovarali od toga, ali ona je bila uporna i ustrajna. U posljednje vrijeme izgleda kao da je umorna, svakim danom je razdražljiva i plačljiva. Za malu sitnicu, kad povisimo ton, ona počne plakati. Želi psa i često o tome priča. Sve njene prijateljice imaju psa, samo ona nema, tako barem kaže. Nismo u mogućnosti imati kućnog ljubimca u stanu zato što smo podstanari i vlasnik stana ne želi životinje. Trenutno nemamo ni financijskih sredstava za držanje kućnog ljubimca. Je li moguće da je ona samo zbog toga takva? Znam da bi je pas usrećio, ali isto tako znam da ona o njemu ne bi vodila računa i da bi sve palo na nas. Promatrao sam je dok se igrala vani s prijateljima, vesela je, sretna, druga je osoba. Aktivna je, voli prijatelje i često priča o njima, a i prijatelji vole nju. Učiteljica je uvijek hvali, kaže da nije kao druga djeca, aktivna je na satu. Volio bih čuti Vaše mišljenje. Pozdrav.
Dragi B.,
drago mi je što imate jednu veselu, aktivnu i druželjubivu djevojčicu. Vidim da ste brižan otac koji pokušava razumjeti svoje dijete i ne sumnjam da Vas začuđuje promjena ponašanja zadnjih mjeseci koju opažate kod nje.
Djeca teško izražavaju ono što ih muči te najčešće to čine upravo kroz promjenu ponašanja. Vrlo je teško reći što bi mogao biti uzrok njenog neraspoloženja. Kažete da se intenzivnija emocionalnost javila nedavno i dobro je razmisliti kada je točno počela. Što se događalo u to vrijeme? Je li bilo kakvih promjena u njenom životu? Spomenuli ste da imate mlađe djetešce od 16 mjeseci. Dolazak brata ili seke zasigurno je u velikoj mjeri promijenilo obiteljsku dinamiku. Djeca uvijek imaju neku vrstu reakcije na dolazak nove bebe jer prestaju biti u fokusu svojih roditelja te njihovu pažnju trebaju dijeliti s novom pridošlicom. Iako se najčešće starija braća/sestre jako vesele novoj bebi i jako je vole osjećaj ljubomore na svjesnoj ili nesvjesnoj razini može postojati.
Kažete da jako želi imati psa. Kako ste i sami pretpostavili vjerojatno je to briga koja će na kraju dočekati Vas i suprugu, a i kažete da je to nemoguće ispuniti zbog podstanarstva. Iako će joj to sigurno izazvati nezadovoljstvo takve situacije su odlične za učenje emocionalne samoregulacije. Način na koji joj možete pomoći u tome je verbaliziranje njenih emocija npr. „Znam da jako želiš imati psa….ali trenutačno ga ne možemo imati.“ Bitno je to izgovoriti na način koji pruža razumijevanje i potporu. Odraslima neke djetetove želje mogu biti neshvatljive, ali svatko ima pravo na svoje želje i to je dio na koji ne trebamo pokušavati utjecati. Da bi se djetetu pokazalo da se neka želja ne može ispuniti, ne treba mijenjati želju i pokušavati razuvjeriti dijete, niti popustiti svakom zahtjevu, već samo dati do znanja da vidimo da joj je teško i da stvarno to želi, ali na žalost joj se sada ne može udovoljiti. Kasnije u životu susresti će se s mnoštvo takvih situacija gdje neće imati Vas da joj olakšate i upravo zbog toga su ove situacije vrijedne gdje se za početak s takvim emocijama susreće u sigurnoj i podržavajućoj okolini.
Uz posvećene i brižne roditelje kao Vi ne sumnjam da će se naučiti nositi s izazovima što joj život donese.
Sretno,
Jelena Borić, magistra psihologije