Djevojčica (2,5 godine) zbunjena je i frustrirana, a ja ne znam kako joj pomoći

Poštovani, imam 2,5-godišnjakinju i veliki problem u njenom ponašanju kojem ni sama ne znam na koji način bi pristupila.

shutterstock_1735801265.jpg

Naime, od samog rođenja ona je „plačljivo“ dijete i nikad se nije trudila ništa sama postići. Uvijek sve drugi za nju moraju raditi, oduvijek se mučimo da bilo što postignemo. Nikad nije npr. mogla sama ležati u krevetiću i biti mirna i zaigrati se zvečkom, nego se uvijek morala nosati na rukama da bi bila zadovoljna. Niti bi mogla zaspati ako je se prije toga satima ne nosa na rukama. Niti dojenje nije bilo uspješno jer je bila lijena vući, jer se morala potruditi. Ništa je ni dan danas na duže vrijeme ne može zainteresirati, da se s nečim zaigra i da je to okupira na npr. pola sata, to se u 2,5 godine dogodilo nekoliko puta sveukupno. U svakoj njezinoj igri netko mora sudjelovati, a to sam obično ja jer sam s njom kod kuće. Kad ima i s kim drugim se igrati ona hoće da sam ja uvijek tu prisutna i da radim stvari umjesto nje (npr. neće slagati kockice sama, nego ja moram slagati, a ona rušiti, ja moram crtati, ako ona gleda crtiće ja moram sjediti kraj nje i gledati). Tako da sam na taj način u potpunosti onemogućena raditi bilo što drugo po cijele dane osim što se bavim sanjom. Ako se slučajno maknem u kuhinju nešto napraviti, onda odmah sve ostavlja, dolazi za mnom i s plačem ili bez „mama digni, mama nosi“ i hoće se baviti time što ja radim, a to često podrazumijeva stvari koje ona ne smije raditi ili dirati, tipa noževi, kućanski uređaji na struju, oko pećnice gdje se uvijek može dogoditi neka nezgoda i sl.O slobodnom vremenu za sebe neću niti govoriti, to ne postoji. To njeno ponašanje kulminiralo je u posljednjih par tjedana kad se počela bacati po podu ako ne dobije ono što želi ili ako je prekinem i smatram da je nečega dosta, također kad se treba presvući, ili ako sam ja napravila nešto što ona misli da nisam trebala, npr. došla sam i dignula roletu na prozoru da uđe svjetla u sobu, ona vrišteći se penje na kauč i očajnički želi spustiti roletu nazad i ako ne uspijeva to moram napraviti ja. Ako je nisam spustila skroz, opet vrišti sve dok ne vratim kako je bilo jer ona ne želi da je ta roleta dignuta nego spuštena. Isto tako npr. želi da joj napravim sok i traži to kroz nekakvo cendranje, ja joj iscijedim naranču i donesem joj sok, a ona počne negodovati plačući da neće „ne ne ne“, ja maknem na stol, a ona počne vrištati još jače „daj mi, daj mi“, ja joj opet dam ona gura „ne ne ne“ i naravno tu ja gubim živce jer jednostavno više ne znam kako bi se trebala postaviti prema svojem djetetu pa vićem i ja iz očaja. Smiruje se obično uz zagrljaj i dudu u ustima. Kad se smiri obično zna govoriti o tome što se dogodilo i kako je plakala i ona točno zna zašto sam ja vikala i da to nije u redu, ali to baš puno ne pomaže jer se takve situacije ponavljaju svaki dan X puta i više jednostavno ne znam kako bih se ponašala, to je vrlo frustrirajuće. Moram napomenuti da je u svoje 2,5 godine nekoliko puta hospitalizirana, najduže je bilo 3 tjedna u komadu i u takvim trenucima smo joj naravno dopuštali više nego je potrebno, udovoljavali smo joj na sve moguće načine kako bi to prošlo što bezbolnije za nju i kako bi na kraju nešto pojela jer su nam to bili preteški trenutci. Dan danas je bolesna, s tim da smo kod kuće, da ne smije ići u vrtić još tko zna koliko (dok ne ozdravi) niti se smije pretjerano družiti s drugom djecom, ako se i druži to je ograničeno, ne smije odlaziti na dječje rođendane. Razumijem da je i to uvelike utjecalo na njezino ponašanje, ali evo nije bila hospitalizirana već više od pola godine i trudim se iz dana u dan vratiti u neku normalnu, ali svakim danom mi se sve više čini da to nikad neću uspjeti. Gubim inspiraciju, gubim volju, gubim nadu, to dovodi do mog čestog lošeg raspoloženja, a time i obitelj ispašta. Ali isto tako moram napomenuti s obzirom na okolnosti, s obzirom da se nije uspjela socijalizirati jer to njezino zdravlje još ne dozvoljava, unatoč tome je vrlo pametna i napredna po mom osobnom mišljenju. Jako puno razumije, priča, zaključuje, ono što čuje i vidi upotrebljava i to smisleno, baš onda kada treba, svakim danom nas iznenađuje pozitivno makar u tom pogledu. Očajnički trebam konkretan savjet, što nam je čini. Hvala unaprijed.

Draga mama,

ponašanje koje ste opisali da se javlja kod vaše djevojčice može biti veliki izazov za roditelje. Vjerujem da je razdoblje hospitalizacije, a i bolesti bilo vrlo stresno za Vas. To razdoblje zasigurno je bilo stresno i za Vašu djevojčicu. Ponašanja koja opisujete (povećano traženje pažnje, ljepljivost uz roditelja, potreba za kontrolom, snažne emocionalne reakcije…) uobičajena su upravo za djecu koja su imala neko stresno iskustvo kao što ga je proživjela vaša djevojčica.

Navodite da je ona od rođenja vrlo zahtjevno dijete u smislu da je tražila dodatan poticaj da bi nešto postigla (da bi se opustila i zaspala, da bi dojila, da bi se zaigrala…). Također, opisujete da konstantno traži interakciju i kontakt s drugima, odnosno najviše s Vama. Takva ponašanja mogu biti odraz djetetova temperamenta ili djetetovih iskustava, no u svakom slučaju događa se to da, kada djevojčica to ne dobije da joj se javi frustracija s kojom se tada ne zna nositi što za posljedicu ima plač, vikanje, bacanje i slično. Zbog iskustava i situacija koje je vaša djevojčica proživjela očekivano je da ima nešto niži prag za frustraciju odnosno da ima sniženu psihološku otpornost. Naime, situacija hospitalizacije, nerazumijevanja što se događa, odvojenosti od roditelja, nepredvidivost svakodnevice – sve to smanjuje djetetov osjećaj sigurnosti i čini dijete razdražljivijim.

Kada djeca u nekim situacijama vrlo snažno osjećaju bespomoćnost tada kasnije imaju veliku potrebu da to nadoknade odnosno da se osjećaju moćnima i da osjećaju da upravo oni imaju kontrolu. Stoga se javljaju situacije da dijete teže prihvaća granice i da ima burne reakcije kada osjeti da netko drugi ima kontrolu, odnosno da nije onako kako dijete želi. Tada je vrlo važno ostati dosljedan u svom ponašanju, ali istovremeno pomoći djetetu da se smiri i opusti – dakle pružiti joj utjehu. Time što nakon uznemirujuće situacije, kada se smiri, ona razumije što se dogodilo i komentira to, zapravo pokazuje da na kognitivnoj razini ona zna što je a što nije ok ponašanje i ima to razumijevanje, no kada ju preplavi neugodna emocija naprosto se ne može iskontrolirati. Samoregulacija je nešto što djeca tek počinju učiti i u tome im je potrebna pomoć odraslih. Dakle, ok je da je frustrirana i da npr. tada ima potrebu to izbaciti iz sebe no tada treba vašu pomoć da joj pokažete na koje načine to može raditi, a da pri tome ne povrijedi sebe ili nekoga u okolini. Za sve to probajte što više koristiti igru. Npr. da u nekoj igri ona bude glavna, ona bude šefica i govori drugima što trebaju raditi – na taj način si može smanjiti glad za osjećajem kontrole i moći, odnosno u drugim situacijama kada se ne igrate neće toliko tražiti moć i buniti se na postavljene granice.

Bolest i hospitalizacija su za dijete vrlo stresni događaji nakon kojih im treba dosta vremena da im se vrati osjećaj sigurnosti i da mogu opušteno funkcionirati u svakodnevici. S obzirom da ste spomenuli da kod Vaše djevojčice to traje već duže vrijeme, unatoč tome što nije bila hospitalizirana pola godine, preporučam da se javite za dodatno savjetovanje kako biste dobili još više ideja kako možete pomoći Vašoj djevojčici i Vama samima u ovom izazovnom razdoblju.

Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom

Centar Proventus