Zadnje dvije godine viđa ga za ljetne i zimske praznike po 2 tjedna. Javljanja su rijetka. Prije godinu dana se mali vratio sa zimskih praznika emocionalno devastiran, jer mu je otac govorio stvari tipa: ti si glup, retardiran i slično. Ipak, idealizira oca. Ja mu nikada nisam jednu riječ rekla protiv njega. Radi se o djetetu s iznadprosječnom inteligencijom u odnosu na njegovu dob. Jako je senzibilan i lako se uvrijedi.
Živimo s mojom majkom. U našoj kući se ne viče, ne psuje, ne lupa u bijesu vratima i slično. Neizmjerno ga volim i to mu dokazujem i maženjem i verbalno. Trudim se razgovarati s djetetom o tome što osjeća. Tužan je što ga otac zapostavlja. Osjeća se odbačen, a ja nisam sigurna što poduzeti? Pokušala sam razgovarati s ocem i objasniti mu koliko šteti svojim ponašanjem našem djetetu ali me ne čuje.
Oduvijek ga definiraju hiperaktivnim. Djeca ga prihvate jer je otvoren i veseo ali im ubrzo postane "naporan". Osjeća se usamljen, kaže da nema prijatelje. Pokušali smo nekoliko sportova i izviđače, ali nakon nekog vremena ne želi više ići jer kaže da mu je dosadno i da ga svi ignoriraju. Ja nemam krug prijatelja koji imaju djecu s kojima bih se mogla viđati zajedno s njim.
I dok smo bili u braku, otac je bio dosta odsutan (moreplovac). Pred razvodom je imao fazu lupanja po glavi i govorio je da je glup. Otišli smo zajedno svi dječjem psihoterapeutu. Rekla je da je s njim sve u redu. Odlazili smo kratko a onda smo prekinuli jer nam je to financijski bilo neizdrživo.
Lani je odlazio školskom psihologu jer je počeo popuštati u školi, zaboravlja zadaće, ne sluša i ometa nastavu, nemiran je, ne koncentrira se...
Razmišljam ponovo potražiti stručnu pomoć al' me strah da to dijete ne doživi kao poruku da s njim nešto nije u redu. Molim savjet. Unaprijed se zahvaljujem.
Lijep pozdrav
xx
Vaš dječak je prošao burnu fazu u svom životu, i prema onom što ste naveli vjerojatno se smatrao odgovornim za nju (lupao se po glavi, govorio da je glup). Glede oca, u vašim razgovorima možete mu reći da je otac takav i da, nažalost, zbog toga kakav je, malo provodi vremena s njim. Premda su rijetki susreti, budući da oni ipak postoje, znači da ga otac nije u potpunosti odbacio i da ga voli.
Koliko god to bilo teško Vama kao majci koja želi sve najbolje za svog dječaka prihvatiti, budete li Vi svog bivšeg supruga prihvatili da je takav kakav jest, da će viđati dijete dva puta godišnje, da će ponekad proći i dva mjeseca da ga ne nazove, i Vašem dječaku će biti lakše prihvatiti da otac to ne čini jer ga želi odbaciti i jer ga ne voli, već zato što ne zna ili ne želi postupiti na drugi način. Druge ne možemo mijenjati, već samo sebe, a prihvaćanje osobe kakva jest dovest će do promjene percepcije i tumačenja ponašanja te osobe što će rezultirati smanjenjem osjećaja odbačenosti i zapostavljenosti.
Odnosi s vršnjacima, prema onome kako ste opisali, može biti preslika odnosa između Vašeg dječaka i oca. Drugim riječima, iako ga drugi lako i rado prihvate, Vaš dječak zbog uvjerenja o sebi da je dosadan i naporan drugima, brzo prekida te odnose. Dakle, moguće je da svjesno ili nesvjesno vjeruje da je dosadan i naporan svom ocu i da ga zbog tih njegovih karakteristika otac ne zove i ne posjećuje češće, što nije točno.
Otac to čini zbog svojih odluka i to je njegova odgovornost u njihovom odnosu. Zbog toga je važno da Vaš sin nauči prihvatiti oca takvog kakav je, pri tome će se morati prvo suočiti s njegovim manama i nesavršenošću što može biti bolno i tužno u prvi tren. Tek kada pronađe način da ga prihvati, moći će sebe prestati kriviti što ga otac češće ne zove i ne viđa.
Dakle, Vaš dječak treba naučiti za koje postupke je on odgovoran, ali i za koje nije odgovoran. Prihvaćanje oca može biti prvi korak u tome. S vremenom, prihvati li svoju situaciju kakva jest, lakše će moći prihvatiti sebe, a time će mu se poboljšati i odnosi s vršnjacima i uspjeh u školi.
Tatjana Gjurković dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom