Naime, kaže mi kada je odmor u školi i kad sjedne kraj neke grupe učenica one "prevrću" očima . Obzirom da se druži samo s jednom prijateljicom, ostali joj kažu čak da treba biti sretna što se ta curica druži s njom. Cijelo vrijeme je uspoređuju s tom njenom prijateljicom. Tu njenu prijateljicu svi prihvaćaju u društvu, a nju ne.
Često dođe doma plačući i vidim da je to jako muči. Pokušavamo razgovarati i pokušavam je utješiti. To traje par dana i onda je sve po starom. One ju i dalje ne prihvaćaju u društvu. Ja sam samohrana majka, teško mi je, osjetljiva sam. A ona nije curica koja bi im znala odgovoriti na njihove uvrede. Inače je lijepa curica, zgodna, pubertetski tu i tamo neki prištić, moderna ... i ne znam koji je tome razlog, a ne znam i kako da se postavi u tom odnosu. Njezina prijateljica se svima smješka, tako ona barem kaže, dok moja curica nije takva. Nije takav tip. Što da radim? Mene kao mamu to jako muči. Hvala!!!
Draga mama,
vjerujem da nije lako gledati kako Vaše dijete netko izolira. Budući da je Vaša djevojčica u toj situaciji sama i da se mora sama izboriti za sebe, smatram da je najvažnije da je naučite kako da se postavi u tim situacijama. Ali i da paralelno radite na tome da ojačate njezino samopouzdanje. Kako je naučiti da se izbori za sebe, da bude asertivna?
Prije svega mislim da je dobro da joj ispričate vlastite primjere kada ste bili asertivni. Možda je to bilo u dućanu kada Vam je blagajnica uzvratila premalo novaca, možda na poslu kada ste kolegi na pristojan ali jasan način dali do znanja da nećete odrađivati njegov posao, možda... Roditelji su model svojoj djeci i stoga djeca često puta uče potpuno nesvjesno preuzimajući model ponašanja roditelja.
Mislim da je dobro da Vaša kćer dobije poruku da je ok reći kada nam nešto ne odgovara. Da je ok jasno izraziti svoje mišljenje i druge konfrontirati – to ne mora biti ružno niti nepristojno, već dapače, pristojno ali jasno. Nadalje, pričajte s njom o tome zašto je dobro da su ona i njezina prijateljica različite. Što bi se dogodilo kada bi svi bili isti? Kako bi bilo kada bi nam se svima sviđali isti ljudi? Primjerice, kada bi se ona i njezina prijateljica i sve djevojčice iz razreda zaljubile u istog dečka – jer im se svima sviđa isto? Što kada bi svi razmišljali isto? Neka sama dođe do toga zašto su različitosti dobre.
Pričajte s njom o tome što voli kod sebe; možete i sami reći što se Vama sviđa kod Vas, pa zatim što Vam se sviđa kod nje. Pričajte o tome kako nitko od nas nije savršen (ali što uopće znači savršeno kada nemamo svi isti ukus?). Recite joj kako nije ni poanta težiti tome, već prihvatiti kod sebe ono što jesmo i mijenjati ono što nam se ne sviđa kod nas a možemo promijeniti.
Druge ljude i njihove postupke ne možemo promijeniti. Zašto se njezino društvo ponaša tako kako se ponaša, zašto ju odbacuju, zaista ne znam. Jedan od mogućih uzroka jest da se radi o djeci koja nemaju samopouzdanje pa ga na taj način uzdižu. Možda je „vođa“ jedno do dvoje djece, a drugi se žele prilagoditi, žele se svidjeti „vođama“ pa se i sami povode. No ovo je samo jedan od mogućih uzroka.
Ukoliko primijetite da situacija s vremenom postaje gora ili se ne mijenja na bolje, svakako bi Vam savjetovala da porazgovarate s razrednicom jer je i izolacija jedna vrsta nasilja. Dakle, da rezimiram: što više razgovarajte s Vašom djevojčicom o tome kako se može zauzeti za sebe, o tome zašto su različitosti dobre, što joj se kod nje sviđa. Sve to bi trebalo pozitivno utjecati na njezino samopouzdanje.
Ukoliko se ne bavi izvannastavnom aktivnostima a pokazuje interes za nešto, svakako bi Vam preporučila da je upišete na tu aktivnost. Na takvim aktivnostima postoji velika vjerojatnost da upozna novo društvo, djecu s kojom ima barem jednu stvar zajedničku. Sretno!