Curica (4 godine) pohađa vrtić, ali ne komunicira s tetama i ostalom djecom

Poštovane, molim Vas savjet ili pomoć. Imam curicu staru 4 godine. S 1 godinom i 3 mjeseca je krenula u vrtić. Do današnjeg dana u vrtiću nije progovorila niti jednu riječ.

shutterstock_1735801265.jpg

Šuti od 07:00 do 15:00 h. Neće reći kad je gladna, kad joj je zima, kada treba na toalet.. Čim joj se tete i djeca obrate spusti glavu i do nje se ne može. Kad pitam tete da li postoje kakve metode da se opusti i sudjeluje u radu i igri one kažu da je ona jednostavno takvo dijete - povučeno. U vrtiću sudjeluje samo u onome što mora, tjelovježba, šetnja. Kad je s nama roditeljima, bakama i djedovima drugo je dijete. Puno priča, igra se. Jako veselo dijete. Osim nas ima još troje djece s kojima može pričati i igrati se (bratići i sestrična u dobi od 3-7 godina). Jednom prilikom je izrazila želju da bi išla na ples. Upisali smo je i većinu vremena je presijedila kod mame u krilu. Unaprijed se zahvaljujem na savjetu! Goran

Dragi tata,

drago mi je čuti da je Vaša djevojčica inače veselo i razigrano dijete. Vjerujem da Vas zabrinjava što takvo ponašanje ne pokazuje i u drugim okolinama, npr. u vrtiću, s obzirom da tamo provodi veliki dio dana. Istina je da su neka djeca prema temperamentu povučenija, odnosno da će na prvu, u bilo kojoj novoj situaciji ili okolini reagirati povlačenjem. To samo znači da će takvoj djeci trebati više vremena da se prilagode na novu okolinu i da se opuste - kao što je npr. Vaša djevojčica na plesu velik dio vremena prvo provela kod mame u krilu. Ipak, ovo što navodite o ponašanju Vaše djevojčice u vrtiću naziva se selektivni mutizam. Jasno je da ona nije problematična u vrtiću za druge, odnosno za odgojiteljice ili za drugu djecu no ipak dugotrajna nelagoda koju ona osjeća nije dobra za nju samu stoga smatram kako je izuzetno bitno da se na nju obrati dodatna pažnja u vrtiću i da se nađu načini kako se ona može što više opustiti i slobodnije komunicirati s okolinom (i neverbalno i verbalno). Ono što Vi možete činiti jest da normalizirate njezin osjećaj, npr. reći joj da vidite da joj je baš teško kada su oko nje neki ljudi koji su joj manje poznati, da vidite da joj je onda baš teško pričati i družiti se. Zatim je važno što više ju ohrabrivati, ali to činiti na nenametljiv način. To nije uvijek lako stoga bi bilo super da tražite pomoć stručnog suradnika u vrtiću ili da se javite psihologu kako biste zajedno pomogli Vašoj djevojčici kako da i u drugim okolinama može biti vesela i opuštena.

Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom

Centar Proventus