U vrtić ide od svoje prve godine i nikada nije baš voljela ići u vrtić, ali bi išla bez većih problema. U vrtiću ima prijateljice i lijepo se zaigra i sudjeluje u aktivnostima. Problem se javio nakon ljetovanja. Bili smo ona, muž i ja četiri tjedna zajedno na moru. Prije toga je bila kod bake na čuvanju četiri tjedna (ujutro bi ju odveli kod bake i popodne došli po nju). Na moru se jako otvorila, razgovarala je s nepoznatim ljudima, išla okolo s roditeljima druge djece i s drugom djecom itd. Otkad smo se vratili u Zagreb i otkad je krenula opet u vrtić (prije otprilike četiri tjedna) plače da ne želi ići u vrtić, da želi samo biti sa mnom, zna plakati i kad idem u dućan na sat vremena, ne želi da bilo tko osim mene dolazi po nju u vrtić. Nigdje ne želi ostati ako ja nisam s njom. Od svoje druge godine bi ponekad prespavala kod bake koja ju je često i čuvala, a sada ne želi ni ići na igranje kod bake, ako ja nisam tamo. Muž i ja radimo i ona zna da nema opcije nego da mora ići u vrtić. I prije je nakon dužeg izbivanja iz vrtića imala problema s ponovnom prilagodbom na vrtić, ali nikada nije reagirala kao sada. Tete u vrtiću mi kažu da je ona u vrtiću dobro, da se brzo smiri i zaigra. Kad ju ostavim kod bake isto bude dobro, pjeva, smije se itd. Kada npr. imam neku obavezu i baka dolazi po nju u vrtić dan prije joj to kažem, ona obično burno odreagira, ali na kraju to prihvati. Muž i ja smo u skladnom braku i ne vidim da se dogodila neka promjena zbog koje bi ona tako burno reagirala, osim što je puno vremena provela s nama ovo ljeto i nije bila u vrtiću više od dva mjeseca. Posebno me brine što je ona predškolarac te ako ovako reagira na ponovni polazak u vrtić da znam što možemo očekivati kada sljedeće godine krene u školu. Zamolila bi Vas za savjet kako se nositi s ovom situacijom.
Draga I.,
razumljivo je da Vas njeno ponašanje pomalo zabrinjava, posebice zbog polaska u školu i odvajanja koje će se tada morati događati na svakodnevnoj razini. Također, sigurna sam da njena promjena u ponašanju može biti i zbunjujuća jer ranije nije iskazivala strahove kod odvajanja od Vas i supruga te je imala period preko ljeta gdje je bila posebno otvorena i slobodna u kontaktu s okolinom.
Spomenuli ste da niste primijetili promjene u njenoj bliskoj okolini, osim dužeg izostajanja iz vrtića. Strahovi se mogu javiti iz više razloga. Neki strahovi su razvojnog tipa i oni su očekivani da se javljaju u određenoj dobi djeteta. Separacijski strah je karakterističan za ranu dob i obično se smanjuje oko 2. godine. Ipak, njegovo ponovno javljanje karakteristično je upravo za dob od oko 5 – 6 godina, a čini se da se tada javio i kod Vaše djevojčice. Ukoliko ne prepoznajete neke situacije koje bi bile vezane uz zadnja dva navedena razloga onda je moguće da se naprosto radi o razvojnom strahu. Također, moguće je da da se dogodila nekakva promjena u trenutku kada je započelo neobično ponašanje, koje je onda potaknulo to ponašanje, promjena koju vi možda niste zamijetili ili niste smatrali važnom, a dijete ju je doživjelo možda drugačije nego Vi. Ako se takvo ponašanje produži savjetujem da potražite dodatnu pomoć kroz razgovor sa stručnom osobom gdje bi onda zajedno potražili uzroke njenih briga.
Sretno.
Jelena Borić, magistra psihologije