3,5-godišnjak veliku nuždu obavlja u gaćice

Pišem Vam s nadom da ćete mi brzo odgovoriti jer sam baš opterećena problemom koji imam sa svojim troipolgodišnjakom. Dakle, moj sinčić je zaista sretno, veselo, zaigrano, mogu reći i vrlo temperamentno, ponekad vrlo tvrdoglavo, zdravo dijete. Dosada nismo imali nekih većih problema s njim ili oko njega. Prošle godine, s napunjene dvije godine, krenuo je u vrtić, koji je jako brzo i bez većih dramljenja prihvatio.

Progovorio je malo kasnije od našeg prvog sina, malo poslije drugog rođendana i sad priča vrlo lijepo, vokabular se širi, voli kad mu čitamo slikovnice i pričamo priče i sam voli izmišljati različite pričice. Motorički je spretno dijete, usuđujem se reći, među spretnijima. Živahan je, ima uredan i fin apetit, od prvih mjeseci života super spava, nikad nije bilo problema zaista ni sa čim.

Prije 6 mjeseci, dakle, ovo prošlo ljeto, skinuli smo mu pelene. Malu nuždu i sve u vezi s njom shvatio je nakon dva-tri dana i nikad se nije upiškio u gaćice, niti kod kuće, niti u vrtiću, čak ni na spavanju. Ali, naš problem je vršenje velike nužde. Dakle, otkad smo mu skinuli pelene, veliku nuždu redovito, svakodnevno, obavlja u gaćice. Najprije tomu nisam pridavala pozornost  – on bi to obavio, zajedno bi istresli sadržaj iz gaćica u tutu, on bi samostalno iz tute taj sadržaj istresao u wc školjku, obrisali bismo se, oprali. Kad se ništa nije promijenilo nakon nekih dva mjeseca, počela sam mu malo više pojašnjavati kada bi trebao skinuti gaćice, čemu zapravo služi školjka ili tuta, pa bismo zajedno prali umazane gaćice, pričali, objašnjavali, bez deranja, kazni ili bilo čega sličnog.

On je sve to lijepo prihvaćao, naizgled sve shvaćao, obećao mi nakon razgovora da će sutra kakati u tutu, ali onda opet sve po starom. Kaže: ” Meni se kaka”, mi ga čak i posjednemo, on se ne buni previše ili se ne buni uopće, sjedi i kao tiska i opet ništa. Kad se digne s tute, nakon nekog vremena obavi opet nuždu u gaćice.  Probala sam ga i pratiti, pa kad vidim da se stiska, doslovno ga odnesem na tutu, ali uvijek bude prekasno, on već obavi svoje. Kad ga pitam zašto to radi, kaže da ne zna. Pitala sam ga boji li se, kaže da ne.

Teorijski zna objasniti cijeli postupak, ali u praksi  – nula. Probala sam ga ostaviti ukakanog. Najprije se bunio i počeo plakati, a onda je to prihvatio i tako ukakan proveo cijelo popodne, dakle, ni to nije pomoglo. Moram naglasiti da je stolica redovita, svakodnevna, nije tvrda, niti premekana, zapravo sve je onako kako bi trebalo biti. Nije niti jednom zbog našeg nagovaranja ili možda straha imao zatvor.

On to jednostavno obavi, onda kaže: “Ukakao sam se, nemoj se ljutiti.” Tako mi govori u posljednja dva tjedna jer sam se već, sva izmorena time, počela ljutiti, vikati. Znam da to nikako ne smijem, ali zato vam se i obraćam jer više nemam ideja. Isto moram naglasiti da dijete u posljednje vrijeme nije doživjelo nikakav šok, odnosi u obitelji su jako dobri, čak i izvrsni, moj sin ima svu našu ljubav i potporu. Mnogi mi kažu da se trebam opustiti i da će proći samo od sebe, te da će biti kad on odluči, a ne ja.

Pričala sam i s vrtićkom psihologicom, ona je savjetovala samu priču, uvjeravanje, nikako kažnjavanje. Slušamo ju, ali istovremeno sam već jako zabrinuta i psihički istrošena. Ispričavam Vam se na dugačko pismu, pokušala sam objasniti i obuhvatiti sve što smatram da je trebalo naglasiti da biste mi mogli što kvalitetnije odgovoriti i savjetovati me. 
Unaprijed Vam zahvaljujem i šaljem srdačan pozdrav!

Draga mama,

prvo drago mi je čuti da imate jednog zdravog, veselog i zaigranog sinčića. Spomenuli ste da mu se vokabular širi, motorički je spretan, ima dobar apetit, uredno spava, znatiželjan je, sve u svemu čini se da se njegov razvoj odvija u skladu s njegovim godinama.

Navodite da je skinuo pelene prije šest mjeseci te da je malu nuždu vrlo brzo ‘’pohvatao’’ dok veliku još uči. Nije neobično da se kod djece obavljanje velike i male nužde razvija neskladno, to jest, puno češće je da djeca savladaju prvo malu, a tek onda veliku nuždu. Kada se produlji učenje vjerujem da roditeljima to može biti vrlo frustrirajuće. Ponekad je teško shvatiti zašto još uvijek kaka u gaćice kada teoretski sve razumije i zna objasniti čemu što služi.

Učenje samostalnog odlaska na wc nije stvar samo kognitivne zrelosti (razumijevanje), već i emocionalne (spremnost). Čini se da Vašem sinčiću treba malo više vremena kako bi napravio taj korak. Razumijem da ste već ste pomalo zabrinuti i psihički istrošeni, to je u ovakvoj situaciji posve normalno. No, ono što može oduljiti proces samostalnog odlaska na wc je pritisak koji može osjetiti s Vaše strane ili okoline. Kako bi savladao i taj korak važno je da mu tijelo u tom procesu bude što opuštenije.

Pohvalila bih Vas kako ste ste u početku nosili s ovim izazovom te kako ste mu s puno ljubavi i razumijevanja objašnjavali i pokazivali što treba raditi. Potičem Vas da i dalje nastavite s takvim ponašanjem. Ono što možete dodatno napraviti je igrati se odlaska na wc s njim. Uzmite lutkice, autiće ili životinje i pretvarajte se da trebaju ići na wc. Probajte mu slikovito objasniti što se u toj situaciji događa s igračkom, primjerice “Žirafica treba kakati, jako joj je sila. Ali jako joj je teško kakati na školjki, kad god se približi školjki pojavi se mali strahić i onda jednostavno ne može…” . Zatim normalizirajte to ponašanje kako bi mu smanjili napetost tj, misao da mora ići na wc: “No nema veze, kada žirafica bude spremna onda će sjesti na wc školjku. Nju mama i tata jaaaaako vole….” Te mu na kraju pokažite načine na koje se može opustiti, “Onda je žirafica shvatila da joj je lakše ako mamu žirafu drži za ruku dok sjedi na wc-u….” ili što Vam već dodatno padne na pamet kako bi se opustio.

Vjerujem da ste svakodnevno u iščekivanju kada će on početi koristiti wc, sjetite se da je ovo jedna od razvojnih faza djeteta te da će vrlo vjerojatno uskoro proći kako god Vam sad izgledalo. Pokušajte naći načine kako biste se i Vi opustili oko tog pitanja jer Vaša opuštenost njemu dodatno pomaže da savlada i ovaj izazov.

Ako poteškoće s odlaskom na wc produlje nakon četvrte godine savjetujem da se obratite dječjem psihologu kako bi zajedno shvatili uzrok takvog ponašanja.

Želim Vam puno sreće i strpljenja.

 

JELENA BORIĆ

magistra psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori