Ponekad razmišljam koja je svrha života, zašto živimo. Zašto ljudi osjećaju bol, zašto se međusobno ne razumijemo i pomažemo jedni drugima? Postoje li druge nacije koje žive možda u nekom drugom svemiru, nemaju naš način razmišljanja, nemaju ruke, noge, ne osjećaju bol, komuniciraju mikrovalovima. Jako me muči ovaj zatupljeni narod. Mrzim život. Otkako sam shvatio da sam gay, postao sam povučen, a to ne želim biti. Nekad se probudim pa slušam najtužnije pjesme i plačem. Nikako da mi se stanje popravi. Razmišljam o samoubojstvu, jednom sam se pokušao ubiti, ali nisam imao hrabrosti jer me bilo strah i bojao sam se da ne povrijedim svoju obitelj. Znam da je homoseksualnost skinuta s liste bolesti, ali me zanima mogu li promijeniti svoju seksualnu orijentaciju ili je ona već formirana? Postoji li izlazak iz ove situacije? U iščekivanju odgovora.
Dragi anonimni čitatelju,
prije svega ti želim reći da rješenja uvijek ima i da oduzimanje života sigurno nije jedno od njih. Što prije potraži pomoć – u nastavku se nalaze neki brojevi na kojima možeš porazgovarati sa stručnjacima: Hrabri telefon – od 9 do 18h radnim danom – 0800 0800; Telefon za psihološku pomoć – Psihološki centar TESA, 01/ 4828 888; Plavi telefon za djecu u krizi, 0800 421 888. Telefoni s pozivnim 0800 su potpuno besplatni.
U međuvremenu, mogu ti reći da postoji još djece i odraslih ljudi koji se suočavaju sa sličnim ili čak istim problemima kao i ti. Biti po nečemu drugačiji može biti vrlo izazovno – no to nije razlog da odustanemo od života koji osim prepreka sa sobom nosi i niz predivnih i sretnih trenutaka. Homoseksualnost nije bolest i nije nešto što čovjek sam izabire – kao što po rođenju ne biramo spol, tako ne biramo ni seksualnu orijentaciju. Mijenjati sebe radi drugih, radi toga da bi se uspjeli „ukalupiti“ i zadovoljiti očekivanja drugih ne donosi sreću ni zadovoljstvo. Zadovoljstvo donosi samo to da sami sebe prihvatimo takvi kakvi jesmo. Možda naša zemlja je konzervativna, no to nipošto ne znači da u njoj ne žive ljudi koji prihvaćaju druge, kojima homoseksualnost ne smeta. Ako se malo osvrneš oko sebe, uočit ćeš da i u Hrvatskoj postoji mnogo ljudi koji su homoseksualci, koji sklapaju životna partnerstva i žive jedan sasvim normalan život. Možda nisu prihvaćeni od svih ljudi – ali, neovisno o seksualnoj orijentaciji, ima puno ljudi koji zbog nečega i od strane nekoga nisu prihvaćeni (druga vjera, rasa, fizički izgled...). Ne možemo očekivati da nas svi prihvate – ali to nije ni važno. Važno je da prihvatimo sami sebe i da se okružimo ljudima koji nas podržavaju. Stoga, moj savjet je da svakako potražiš stručnu pomoć kako bi naučio prihvatiti i voljeti sebe, kako bi mijenjao one stvari koje možeš i želiš i kako bi cijelo vrijeme imao podršku.
Šaljem ti svu svoju podršku.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener