U Klinici za dječje bolesti Zagreb već dvije se godine, svakog utorka događa nešto čarobno. U sobe malenih hrabrih lavova u Pedijatrijskom psiho-onkološkom centru ulaze likovi iz bajki i priča koji im pričaju svoje dogodovštine te ih uvlače u svijet mašte i smijeha. Na taj način malenim se borcima nastoji olakšati taj težak period liječenja i boravka u bolnici. Dobre vile koje stoje iza ovog volonterskog projekta nazvanog “Ispričat ću ti priču” su Marta, Katarina, Ana, Matea, Lucija, Antonia, Ivana i Mirna. Upoznajte ove divne djevojke i psihologinje te njihovu pozitivnu i inspirirajuću priču.

Za početak jedno klasično pitanje – kada i kako ste se odlučile volontirati u Klinici za dječje bolesti Zagreb?
Volonterski projekt „Ispričat ću ti priču“ nastao je u ožujku 2012. godine u Pedijatrijskom psiho-onkološkom centru KDBZ. Voditeljica projekta je koordinatorica PPO centra mr.spec. Marta Benko, klinički psiholog. Autorice projekta su: Marta Benko, Katarina Lončarić, Ana Mužak i Matea Novosel. S vremenom pridružile su nam se još četiri volonterke: Lucija Čoga, Antonia Ćosić, Ivana Glavaš te Mirna Čagalj pa se sad (kako Matea Novosel više ne volontira) sastojimo od 6 predanih volonterki. Obzirom da smo sve studentice ili magistre psihologije naša je misija pomaganje drugima, a posebno važnim smatramo da je raditi na unapređenju i poboljšanju boravka djece u bolnici.

 

Kako izgleda jedna tipična pričaonica priča za djecu u bolnici?
Svakog utorka izvodimo predstave za djecu predškolske i rane osnovnoškolske dobi na Odjelu za onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti Zagreb. Prije utorka pripremimo priču, lutke i paravan, uvježbamo predstavu tako da smo u utorak spremne za izvođenje. Lutke same izrađujemo, a uprizorile smo već oko 70 predstava. Jako nam je važna suradnja s medicinskim osobljem s kojima prije predstave dogovaramo gdje možemo ići obzirom na trenutno zdravstveno stanje djece. Kad uđemo u bolesničku sobu veselo pozdravimo djecu te ih pitamo jesu li raspoloženi za predstavu nakon čega slijedi izvedba. Pri izvođenju predstave uspstavljamo interaktivan odnos s djecom kako bi mogli sudjelovati u predstavi te bolje upoznati likove priče. Zatim slijedi posebno pripremljena aktivnost koja naglašava osnovnu poruku predstave te pomaže djeci da se identificiraju s likovima. Ljepota ovog rada je u tome što predstave većinom završavaju u veselom ozračju i dobrom raspoloženju, pa izlazimo iz sobe popraćeni dječjim osmjesima – najljepšom nagradom koju možemo zamisliti.

S kakvim osjećajima idete kući nakon druženja s bolesnim mališanima? Ima li teških trenutaka ili ste nekako to u glavi posložile u smislu da dajete sve od sebe da djeci uljepšate boravak u bolnici i u toj situaciji napravite najviše što možete za njih?
Pozitivne reakcije djece nakon predstave ispunjavaju nas zadovoljstvom i srećom zbog toga što smo barem jednom djetetu, na par trenutaka, uspjele prenijeti pozitivnu energiju i unijeti vedrinu u bolničke dane. Osmijeh djeteta je neprocjenjivo blago i radost, stoga se osjećamo privilegirano što ga imamo priliku izmamiti na lica teško bolesne djece. Mališani koji nas slušaju i gledaju puno su više od djece – oni su borci, lavovi i pobjednici. Koliko se trudimo dati im priliku da nauče neke lekcije, toliko oni nama, bez ikakvog truda, pokažu kako biti hrabar, uporan i neustrašiv.

Nedavno ste održali radionicu za roditelje i sve odrasle koji, nažalost, provode vrijeme u bolnicama uz svoje mališane pod nazivom „Kako kvalitetno provoditi vrijeme s (bolesnim) djetetom?“. Postoje li neke posebne „zakonitosti“ ili neki određeni pristup djeci koja žive s bolešću?
Vrlo je važno u pristupu djeci uvijek biti prirodan i opušten te se prvenstveno voditi osjećajima djeteta i vlastitim osjećajima. Dijete treba zadržati što je više moguće rutinu iz svojeg uobičajenog života, a to znači da radi ono što ga/ju veseli i opušta, da mu se omogući da se igra i bude kreativno, da radi samo i samostalno sve što može, da uči i sl. Zapravo, ne bi se smjelo dogoditi da promijenimo svoj odnos prema djetetu zbog bolesti i liječenja te da uskraćujemo neke stvari koje bismo sa zdravom djecom radili. Naravno da će postojati nijanse u temama razgovora. Važno je pomoći djetetu da se prilagodi boravku u bolnici i liječenju. Moguće je da se dijete osjeća tužno, prestrašeni ili napeto jer je u bolnici ili ga nešto boli. Mi preporučamo sa s djecom predškolske i rane osnovno školske dobi radite indirektno, putem metafore a to znači kroz priče, umjetnost, igru i sl. Tako omogućujete djetetu da se aktivno suoči sa svojim strahovima i problemima te da ih na primjeren način proradi. Ohrabrujte dijete i igrajte se s njim. Važno je ne uhvatiti se u zamku da s bolesnom djecom moramo postupati na poseban, drugačiji način. Takve ideje zapravo proizlaze iz naših strahova ili nesigurnosti. Bolesna djeca, kao i sva druga djeca, trebaju uživati u svom djetinjstvu, učiti o životu, igrati se, istraživati, veseliti se, biti kreativna, a naša je glavna misija da im poboljšamo kvalitetu života dok su u bolnici.

Kako djeca reagiraju na vaše priče i igrokaze?
Dječje reakcije daju nam poticaj za još veći trud. Oni često prolaze kroz različite terapije i teške trenutke te su ponekad, nažalost, podvrgnuti i bolnim postupcima, stoga ih znamo zateći rastresene i tužne. Srećom, kad predstava počne i lutke zaokupe pažnju svih stanara bolničke sobe, plač se smiruje i pojavljuju se znatiželja i radost. Veseli nas što te promjene primjećuje bolničko osoblje, a i roditelji. Upravo u takvim trenutcima roditelji vide u svom djetetu potencijal za suočavanje s teškim životnim situacijama, stoga i sami potiču njihovo dobro raspoloženje te često i sami sudjeluju. S vremenom, u sobi se čuje dječji smijeh i razdragano komentiranje predstave, a nas razveseli vidjeti kako nekad roditelj i dijete postaju tim koji si daje podršku. Jedan otac nas je posebno ganuo svojom izjavom kako njegovom sinu „bar na trenutke vratimo djetinjstvo“. Dobra atmosfera koja zahvati sve prisutne nas uči tome da jedna mala priča ima veliki potencijal postati oruđe u borbi protiv straha i strašnih stvari.

Bitno je reći da je čitav koncept ovog projekta zasnovan na psihoterapijskim pričama. To su priče koje pomažu djetetu vratiti izgubljenu ravnotežu ili osjećaj cjelovitosti. U pravilu, takva priča uključuje junake koji se suočavaju sa stvarnim problemima, a tijekom priče likovi se trude i razmatraju moguća rješenja kako bi došli do konačnog cilja. Terapijska priča je osnova na kojoj se gradi komunikacija s djecom – dajemo im priliku postati dio priče, ponekad se i sami aktivno uključuju, čak kreiraju nastavak priče ili drugačiji kraj. Na taj način im dajemo priliku za identificiranjem s likom – ako junak priče može riješiti svoj problem, mogu i oni učiniti nešto slično za sebe. Dakle, ovdje se ne radi o pukom preusmjeravanju pažnje djece s bolesti. Upravo suprotno, na indirektan način psihoterapijski radimo na poboljšavanju tehnika suočavanja sa stresom djece, samopoštovanju, slici o sebi te psihološkom osnaživanju. Voditeljica projekta mr.spec. Marta Benko, klinička psihologinja educirana je u Velikoj Britaniji za psiho-terapijske priče stoga imamo potrebna stručna znanja i iskustvo kako bismo radili ovaj projekt.

Koja priča je djeci najdraža?
Mnoge su priče kod djece naišle na pozitivan odjek, no naš apsolutni hit je priča „Tri praščića“. Nju smo izvodile najviše puta, imamo odlične lutke praščića i vuka. Priča je puna rime i pjesmica, a djeci je otprije poznata – to je jednostavna formula za osvajanje simpatija i srca djece.

 

Ponekad djeca u bolnici sama osmišljavaju svoje priče. Kakve priče djeca u bolnici izmišljaju? Kakve ih misli zaokupljaju? Poručuju li nešto odraslima preko svojih priča?
Djeca u priče uvijek unose sebe. Ako neko dijete boli glava, vrlo je vejrojatno da će njegova priča biti o medi kojeg nešto boli. Ako je dijete nečega strah, onda je vrlo vjerojatno da će se i junak njegove priče nečega bojati. Ako je dijete sretno, priča će odjekivati veseljem. Zadaća odraslih u tim je situacijama jedinstvena i vrlo važna – biti uz dijete, čuti i vidjeti dijete i njegovu priču, prihvatiti emocije djeteta i odgovoriti na njih, ohrabriti ga da se slobodno izražava, ukoliko dijete želi uključiti se u priču, ali na način da dijete određuje smjer radnje. Na taj način pomoći ćete djetetu s problemima i osjećajima koje ima i koji ga muče.

Mogu li se u vaš projekt uključiti i druge tete pričalice koje bi rado volontirale?
Trenutačno je Pedijatrijski psiho-onkološki centar u izrađivanju akcijskog plana proširivanja našeg projekta na druge odjele Klinike za dječje bolesti Zagreb. Po završetku istog otvorit će se mogućnost uključivanja dodatnih volontera koji će prije rada trebati proći adekvatnu edukaciju.

Kakvi su vam planovi za budućnost?
Nedavno smo dobili donaciju Gornjogradske gimnazije pa ćemo poboljšati kvalitetu rekvizita s kojima radimo i kupiti materijal za djecu kao što su kolaž-papir, bojice, flomasteri i sl. Uvijek radimo na poboljšanju kvalitete našeg rada. Sljedeći korak je proširivanje ovog stručnog projekta na druge odjele Klinike za dječje bolesti Zagreb, a nakon toga, nadamo se, i na druge odjele pedijatrije/pedijatrijske ustanove u Gradu Zagrebu.