Anka Dorić je liječnica već više od 20 godina, od čega je 5 godina predstojnica Odjela za transfuzijsku medicinu Imunološkog zavoda u Zagrebu, više od 10 godina radi kao voditeljica Savjetovališta za spolne bolesti poliklinike Virogena plus, predsjednica je Nacionalne udruge za spolno i reproduktivno zdravlje i prava “Plan A”, članica više strukovnih društava među kojima se ističe Europska udruga za rak vrata maternice. Koautorica je prvog hrvatskog književno-stručno-medicinsko-edukativnog romana za mlade o HPV-u, “One misle da smo male”, ali prije svega majka četrnaestogodišnjaka. S Ankom smo razgovarali o uvijek aktualnom spolnom odgoju, spolno prenosivim infekcijama koje prijete mladima te o važnosti HPV cjepiva.

 

Kako se javila ideja za pisanjem prvog književno–edukativnog uratka o humanom papiloma virusu?

oni misle da smo maleIdeja se javila spontano i logično. Tijekom rada u savjetovalištu za krvlju i spolno prenosive bolesti uočila sam kako većina klijentica koje dolaze i zovu u Savjetovalište, čine osobe koje imaju problem s abnormalnim Papa nalazima. Uočila sam i učestaliju pojavu perzistirajućih HPV infekcija u žena i djevojaka sve mlađe kronološke dobi, te predložila književnici Julijani Matanović da napišemo roman koji će za temu imati tu problematiku i poslužiti kao neformalni edukativni priručnik u prevenciji pojavnosti raka vrata maternice i njegovih predstadija. Knjiga “One misle da smo male” izašla je u listopadu 2010. godine u Mozaikovoj biblioteci za mlade i osim fiktivne priče o životu jedne obitelji sadrži i stručno medicinski dodatak u formi pitanja i odgovora o najčešćoj virusnoj spolno prenosivoj infekciji današnjice.

 

Oko zloglasnog HPV-a kruže razne dezinformacije. Počevši od uvjerenja da svaki oblik uzrokuje rak vrata maternice do toga da su prezervativi dovoljna zaštita od zaraze. Pričamo li o toj temi dovoljno?

Mišljenja sam da se o samom humanom papilloma virusu (naziv za čitavu skupinu od preko 150 tipova virusa koji parazitira u stanicama epitela), a koji je sam po sebi daleko manje zloglasan od virusa hepatitisa B, C i HIV-a, prilično malo govori. Također, i o mogućim posljedicama koje mogu uzrokovati promjene koje ovaj virus uzrokuje u nekih osoba tijekom dugotrajne kronične, neprepoznate i neliječene infekcije epitela raznih organa. Osobito kad su u pitanju infekcije onkogenim tipovima HPV 16 i 18, smatram da se premalo i često nestručno obrazuje javnost. Stručnjacima je jasno, koliko se pogrešnom “prepisivancijom” i lansiranjem mitova, neistina po sistemu copy-paste ili “što gore – to čitanije” laicima plasiraju dezinformacije o toj infekciji i svemu vezanom uz nju. Svjesni su kako se protiv neznanja i neprosvijećenosti moramo boriti kao štu su su se liječnici protiv kuge i sifilisa, tada harajućih spolnih bolesti, borili edukacijom u srednjem vijeku, s tom razlikom što mi danas imamo moderna sredstva komunikacije, ali i to ima svoje zamke.

 

Razgovarate li sa svojim djetetom otvoreno o spolnosti i što savjetujete roditeljima koji takvu temu teško otvaraju pred djecom? Kako ipak sudjelovati u djetetovoj edukaciji i što je roditelj dužan objasniti djetetu, a što može prepustiti školi, internetu, društvu?

Razgovaram sa četrnaestogodišnjim sinom o svemu, trudeći se to napraviti na način primjeren njegovoj dobi. Djeca znaju, čuju i vide mnogo toga što mi još ne bismo željeli. Žive okružena tehnologijom o kojoj mi nismo ni sanjali. Roditelji su dužni brinuti se o cjelokupnom zdravlju i sigurnosti djece, u zajednici s odgojiteljima u vrtićima i profesorima u školi. Valja im to činiti u što boljoj suradnji. Razočarana sam pomalo rijetkošću i površnošću te komunikacije. Imam dojam da je ona u doba kad sam sama bila dijete, prije 40-ak godina, unatoč tome što nije bilo mailova, sms-a, niti mobilnih telefona, bila iskrenija i životnija, učinkovitija. Škola u tehnološkom srazu svjetova i generacija, sve manje ima vremena i za nastavak odgoja izvan roditeljskog doma. Gubi se vrijeme u utrci za uobličenjem hiperinflacije informacija u smisleno znanje koje treba pretočiti u dječje glave. Nije lako danas biti učitelj, ni roditelj. No izazovi su poticaj za rast i razvoj ako se misli, radi i djeluje s plemenitim namjerama.

 

Često spominjemo fizičke aspekte spolnosti, no što je s emotivnom zrelošću, kako djetetu objasniti nužan balans između fizičke privlačnosti i emocionalne spremnosti?

Svojedobno sam u Larousseovoj slikovnici o vitezovima pročitala kako su se u srednjem vijeku ljudi ženili s 15 godina. Djevojčice su rađale već s dvanaest godina. Nedavno je na jednom skupu kolegica ispričala kako je u Zagrebu imala pacijenticu staru 13 godina, s djetetom od 8 mjeseci. Bili smo zgroženi i zato što je spomenula impresivan broj prekida maloljetničke trudnoće. Istina je, danas imamo sve raniju tjelesnu zrelost, čini mi se i zbog hrane krcate hormonima, a i sve kasniju emocionalnu. Bilježimo i sve više muške neplodnosti. Djevojčice, primjerice, sve češće piju hormonalne kontraceptive radi liječenja dermatoloških problema zbog sindroma policističnih jajnika, bolesti za koju se nekad jedva znalo. Mladi se žene u vrlo zrelim godinama, do tridesete su mnogi od njih u brojnim serijskim monogamijama i još ne razmišljaju o potomstvu, a žive spolni život već više od desetljeća. Djeca nas sve manje slušaju zalijepljena za ekrane tableta i mobitela, čim ih mogu držati. Ona GLEDAJU naš život i naše odnose i OPONAŠAJU. Stoga svojim stavom i stilom, primjerima iz svakodnevnog života koje će prepisati od nas, svojoj djeci smo prvi i pravi uzor. Nema ništa ni od priče ni od edukacije, ako i vlastitim životom nismo svakodnevan primjer svojoj djeci. Kasnije, u pubertetu i adolescenciji, kada nastaje prirodni proces odcjepljenja, traže uzore izvan roditeljskog doma. Sve do tada, mi smo za njih odgovorni gotovo u svemu što ih formira iznutra i izvana. Stoga, uzalud je pričati, ako se ne ponašamo i ne mislimo u skladu s onim što govorimo, koja god je tema u pitanju. Gledajući oko sebe ne mogu se oteti dojmu kako će roditelj koji se miri s tim da mu umjesto njega, mediji, tehnologija i ulica odgajaju dijete, biti vrlo nemiran i nesretan u starosti.

 

Zašto smo kivni na obavezna cijepljenja?

Javnost neprestano vodi rasprave o cjepivima, a kontroverze je pokrenulo i cjepivo za HPV. Zašto smo tako kivni na obvezna cijepljenja, imamo li realnoga razloga za brigu?

Kivni smo jer možda imamo lažnu iluziju da “sve znamo”. Ponekad mislimo da nakon pročitana 2-3 članka, na 2-3 slučajno izabrana portala, zaslužujemo diplomu iz imunologije, a tu nam netko soli pamet. Imam dojam kako su još i kivniji današnji sve glasniji zagovornici necijepljenja općenito, koji usput zahvaljujući tome što JESU cijepljeni većinom cjepiva protiv kojih se bore, nisu i neće oboljeti od tih bolesti, a najčešće neće, niti su imali prilike, vidjeti teške posljedice istih bolesti u onih necijepljenih osoba koje su od njih oboljele. Tu “sitnicu” obično zaborave reći, kad su glasni.

Kontroverze je  pokrenulo cjepivo protiv HPV-a, na jednak način kako se to dogodilo sa cjepivom protiv boginja ili tuberkuloze u prošlosti, kada su bila nova.  Bilo je za očekivati, tako je bilo i s cjepivom protiv hepatitisa B.  Ne vidim ništa kontroverzno u postojećim odobrenim cjepivima, pa tako niti u ovome, osim cijene. Kontroverznim cjepivima prva se ne bih cijepila niti bih njima cijepila svoje dijete, niti ikoga.

Evo  još par razloga zašto ga se neki  ljudi plaše: Cjepivo protiv HPV-a jest  kronološki najmlađe i po cijeni najskuplje među  svim do sada  izumljenim cjepivima protiv zaraznih bolesti.  U uskoj je vezi s najčešćom spolno prenosivom infekcijom i njoj pripadajućim bolestima i karcinomima.  Ljudi  se svega  navedenoga boje, a osobito im je neugodno  da ih se dovodi u bilo kakvu vezu sa spolnim bolestima.  Možda manje razmišljaju o stvarnoj opravdanosti/neopravdanosti  toga straha. Jednostavno se boje, a kad se bojiš,  teško je istodobno biti racionalan. Malen broj ih čita uputstva i sažetke svojstava lijekova i cjepiva  u kojima piše kako osim (srećom vrlo rijetkih  nuspojava) postoje i tzv. neželjene očekivane  reakcije, a one su velikom većinom blage i prolaznog karaktera.  I sam ubod boli (to je bio jedan od razloga zašto sam kao školarka i ja strahovala od cijepljenja). Svi bismo bili sretni da se cjepiva mogu popiti kao kapsula , dati u spreju kroz nos, oralno, da se injekcija može dati bez igle. I konačno, tu je pitanje financija. Kao i brojne druge  iole razvijenije zemlje EU i svijeta i  Makedonija i Slovenija uvele su u kalendare cijepljenja i cjepivo protiv HPV-a ne samo za  djevojčice, nego i za  dječake. Imamo li mi novca za to?

 

Mladima su dostupna savjetovališta i pomoć

Kada govorimo o spolnosti, ali i spolno prenosivim bolestima često su djevojke te koje će se prve javiti i zatražiti pomoć, makar samo savjet dok dječaci informacije češće sakupljaju usput. Javljaju li vam se dječaci, mladići u ordinaciju i koje su pretrage nužne za oba spola koji započinju svoj spolni život?

Mladići se javljaju daleko manje od djevojaka, a pola njih dovode hrabre i osviještene majke. Ako su mladi ljudi inače zdravi, intimne spolne odnose žele imati u skoroj budućnosti i nisu imali prethodnih partnera ni intimnih dodira s izmjenom tjelesnih tekućina, nisu im potrebne posebne pretrage i testiranja, barem prvih 2-3 godine spolnog života, ukoliko ne mijenjaju partnere. Dobro je da prije stupanja u spolne odnose mlada djevojka odabere i otvori zdravstveni karton kod ginekologa, čisto preventivno. To je liječnik koji joj u životu treba, kao što joj treba i stomatolog. Pretragu na klamidiju svakako svima prepopručam, tim više, jer jer se može imati i u oku, a steći i u bazenu, u sauni, nečistim priborom i na druge načine. Mladi uvijek imaju opciju da mogu slobodno otići porazgovarati s ljudima koji rade u savjetovalištima za mlade, liječnicima obiteljske, školske medicine, ginekolozima, psiholozima, pa i dermatovenerolozima, bilo u domu zdravlja, zavodima za javno zdravstvo ili putem maila, telefona. Uvijek je bolje pitati nego skitati.

 

Osim HPV-a, kojim su spolno prenosivim zarazama mladi najskloniji i kako se od istih mogu zaštititi? Je li rani ulazak u spolne odnose razlog češćim oboljenjima?

Odgovor na drugo pitanje jest DA. I valja biti jako oprezan obzirom da se većina tih infekcija ponaša kao tihe infekcije koje godinama ne moraju dati očigledne i specifične simptome. Što se najčešćih bolesti tiče, mladi obolijevaju od genitalne klamidijaze, herpesa, ureaplazmatskih infekcija, trihomonijaze i kandidijaze. Pored latentnih HPV infekcija tipovima virusa visokog rizika i genitalnih kondiloma, valja im se čuvati i od zaraze HIV-om, gonorejom, sifilisom, ali i hepatitisom B i C. HIV je krvlju i spolnim putem prenosiva infekcija koja je u Europi i svijetu sve češća i u heteroseksualnih parova, ne samo homoseksualnih.

 

Smatrate li da je spolni odgoj, kao predmet u školama, dobra ideja i bi li u konzervativnom društvu kao što je naše, mogao zaživjeti?

Taj će predmet čini mi se još pričekati u ladici života, a naš lažni konzervativizam u školama, koji se ne podudara s mladima i djeci posvuda dostupnim sadržajima na TV kanalima, u kinima, tiskovinama i internetu ne smije nas obeshrabriti. Moramo utjecati na formiranje njihovih zdravih navika, stavova i izgradnju dobrog karaktera te pronaći načine da do njih dopru dobre poruke očuvanja zdravlja i promicanja prevencije spolnih bolesti kroz nastavu i putem različitih školskih predmeta.

 

Roditeljima je najteže jer oni odlučuju

anka doric i julijana matanovic

Na koji bi ste način odradili kampanju o HPV-u i preporučenom cjepivu? Što je u dosadašnjim kampanjama manjkavo i koji bi način, po vama, bio najuspješniji za pridobivanje mladih, njihovih roditelja i odgajatelja na ozbiljno razmišljanje o cjepivu?

Zdravstvenim bih ocima i političarima koji se ovime bave rekla da ponovo prouče riječ kampanja, na koju se vrlo mlako i nedosljedno pozivaju. Podsjetila ih na izreku poznatog fizičara kako je teže razbiti predrasudu nego atom i kako moramo biti svjesni da se sve češćim plasiranjem dezinformacija i predrasuda danas u pitanje dovodi opravdanost i svrha primjene svih cjepiva, a ne samo cjepiva protiv HPV virusa . Podsjetila bi ih kako mnogi roditelji nemaju za obuću, odjeću i hranu za obitelj, te je logično kako im visoko na listi prioriteta ne stoji cijepljenje protiv ‘spolno prenosive infekcije’, kako se često pogrešno karakterizira u medijima. Na više skupova razgovaralo se o tome i gotovo svi kolege pitaju se zašto i kod nas cjepiva protiv zaraznih i nastanka njima uvjetovanih onkoloških bolesti (znajući koliko vrsta i lokalizacija HPV pozitivnih karcinoma i kod muškaraca i kod žena postoji) već nisu dobila zeleno svjetlo za ulaz u kalendar cijepljenja, kao u susjednim nam zemljama. Mišljenja su kako trebaju biti besplatna za sve, a ne samo za djecu koja žive u gradovima u kojima političari imaju sluha i shvaćanja o njegovoj opravdanost da ga plate žiteljima svog grada. Naime, svaki epidemiolog i svaki liječnik školske i opće prakse, svaki pedijatar zna kako se iskorijeniti uzročnika neke bolesti cijepljenjem može adekvatno u sredinama s visokim obuhvatom procijepljenosti. Informacije o učinkovitosti cjepiva i nepostojanju neželjenih ozbiljnih nuspojava moraju biti dostupne i transparentne roditeljima i javnosti, a ne samo stručnjacima, koji to ionako znaju i umorili su se govoriti, svjesni kako komunikacija prestaje kad roditelj treba izvaditi 3000 kuna iz džepa, za 3 doze cjepiva za samo jedno dijete, a letke o cjepivu doživljava kao mrežni marketing.

Roditelje i stručnjake koji promiču prevenciju dodatno koči senzacionaizam kojim je ova tema napuhana . Upravo roditeljima je najteže. Imaju veliku odgovornost od donošenja odluke za svoju maloljetnu djecu o nečemu čime ih se zastrašuje. A djeca nas sve skupa gledaju, slušaju i pitaju se: “Tko je tu lud?”