Odrasli često zaboravljaju strahove iz djetinjstva i počinju se opterećivati onim egzistencijalnim (hoću li zadržati posao, hoće li moja djeca imati udžbenike i sl.), no znanstvenici se itekako bave dječjim strahovima. Postoji čitava neuroznanstvena grana koja se bavi pitanjima strahova.
Ono što najviše zanima znanstvenike, a i nas laike, je - jesu li strahovi doista samo u našoj glavi i zašto neki strahovi nestaju s odrastanjem?
Daniel Pine, američki znanstvenik i "istraživač straha" sa Nacionalnog instituta za istraživanje mentalnog zdravlja otkrio je neke rezultate neuroznanstvenih istraživanja na temu dječjih strahova.
Postoje li neke situacije koje mogu potaknuti strah kod djece brže nego kod nas odraslih?
Postoji vrlo snažna veza između dobi i tipova strahova koje ljudi opisuju u različitim kulturama. Drugim riječima, strah je vezan za pojedine stadije našeg razvoja. U najranojoj dobi najviše se bojimo stranaca te imamo izražen strah od odvajanja (separacijska anksioznost). Nakon toga, otprilike u dobi između 3 i 5 godina, pojavljuju se još i strahovi od vrlo specifičnih scenarija i predmeta. Među njima su najčešći izazivači straha razne životinje, grmljavina, mrak, nadnaravna bića (krampusi, vještice i sl.). U adolescentskoj dobi, najdominantniji strah je onaj vezan za društvenu prihvaćenost i nastup u javnosti, konkretnije: strah od upoznavanja novih ljudi/vršnjaka (posebno suprotnog spola), nastupa pred većim brojem ljudi i isticanja općenito. I na kraju, kada smo gotovo zakoračili u odraslu dob, počinjemo se plašiti apstraktnijih stvari kao što je primjerice strah da nećemo ostvariti nečija očekivanja ili da ćemo sami sebe razočarati.
Zašto djeca neke strahove "prerastaju", a neke ne?
Neuroznanstvenici smatraju da se te promjene mogu povezati s mnogim složenim faktorima, a koji ukljkučuju i genetiku i iskustva djeteta. "Prerastanje" strahova vezano je i za promjene u mozgu, ali znanost tek nastoji otkriti zbog čega neki strahovi ili fobije ostaju s nama zauvijek (npr. paukovi i bube), a drugi jednostavno nestanu (npr. strah od mraka).
Mogu li roditelji svojim pristupom umanjiti dječje strahove?
Općenito govoreći, roditelji mogu djetetu dati više podrške da se suoči sa svojim strahovima. Svi znamo iz iskustva da strahovi oslabljuju što im se više izlažemo. Najteži dio kod odgoja plašljivog djeteta je pomoći mu da se suoči sa strahom na način da ga osjećaj straha ne preplavi i ostavi traumu. Dobar primjer bi bio odlazak prvi dan u školu. Roditelji mogu pripremiti dijete i pomoći mu da se suoči s novim prostorom, novim prijateljima i obavezama.
Koja je razlika između dječjeg straha i anksioznosti?
Neki znanstvenici ova dva stanja izjednačuju. Najčešće se govori o razlici u intenzitetu i neposrednosti iskustva. Strah je osjećaj koji se javlja kao trenutačna reakcija na blisku prijetnju, može biti intenzivniji, ali kratkotrajan. Anksioznost je reakcija na prijetnju koja ne mora biti neposredna, to je dugotrajan osjećaj uznemirenosti, tjeskobe i zabrinutosti.
Ako dijete razvije anksiozni poremećaj, hoće li ga "prerasti" poput nekog dječjeg straha?
Većina djece, kada uđu u adolescentsku dob, više se ne plaši onih uzroka zbog kojih se pojavio anksiozni poremećaj u djetinjstvu. I na ovom polju još je potrebno niz istraživanja kako bi se dao odgovor na pitanje kako ansioznost nestaje i zašto? Općenito govoreći, ozbiljniji oblici anksioznog poremećaja i oni dugotrajni mogu ostati duži period s osobom koja ih proživljava, no i ovdje dobar lijek može biti suočavanje s osobama, situacijama, stvarima ili pojavama zbog kojih se strah u početku zapravo i pojavio.