Zdrave dječje frustracije

Kako pomoći djetetu da se na zdrav način suočava s neizbježnim frustracijama i koja je prava svrha postavljanja granica djeci?

4f5745386b665

Svaki bi roditelj vjerojatno bio presretan da ima dijete koje prihvaća postavljene granice i zabrane, prepoznaje kad nešto ne može dobiti, odustaje od vlastitih nemogućih prohtjeva i želja, dobro se nosi sa stresom, ne eksplodira kad mu nešto ne ide, uči iz grešaka i promašaja, oporavlja se lako nakon gubitka i sposobno je prihvatiti da neće uvijek biti onako kako si je zamislilo.

Preduvjet za ove sposobnosti, koje nedostaju i mnogim odraslima, je sposobnost registriranja i uviđanja uzaludnosti vlastitih nastojanja. Drugim riječima radi se o poslovičnoj sposobnosti prepoznavanja stvari koje ne možemo promijeniti i sposobnosti da prihvatimo i ono što nam se čini neprihvatljivo. S ovom se osobinom djeca ne rađaju, nego se uz pomoć roditelja razvija u ranom djetinjstvu kroz proces adaptacije. Ovdje se ne radi o inteligenciji i shvaćanju, nego o emocijama i sposobnosti obrade istih.


Zašto je važan plač?

Kada dijete počne izražavati želje (što treba razlikovati od primarnih potreba) već krajem prve godine, tada još ne može razlikovati sebe od svojih želja. Cijelim svojim bićem osjeća težnju ka objektu želje i ogromno uzbuđenje. A tada mama kaže NE i dijete se nađe pred, za njega, nemogućim zadatkom, a to je - odustati. Djetetov sustav tek treba razviti sposobnost prihvaćanja da stvari neće uvijek biti po njegovom. Kada se suoči s definitivnim NE, bilo da se radi o zabrani ili nemogućnosti da dosegne prekidač, silna energija želje i uzbuđenja se preobrazi u veliku frustraciju s kojom dijete ne zna što bi.

Priroda nam je za tu situaciju dala dragocjenu sposobnost rješavanja frustracije i naboja - plakanje. Kroz plač dijete uči prihvaćati neprihvatljivo i uvježbava sposobnost adaptacije na nepovoljne uvjete koje ne može promijeniti. Radi se o prilagodbi emocionalnog mozga, o razvoju automatske sposobnosti koja je bliža sposobnosti držanja ravnoteže dok učimo voziti bicikl, nego sposobnosti logičkog mozga da razumije uzrok i posljedicu. Prve tri godine su upravo bitne za taj proces, jer je mozak tada još podatan i ta se podatnost kasnije znatno smanjuje, i poslije će djetetu biti puno teže da je naknadno razvije.


Postavljanje granica

Nenadoknadiva uloga roditelja u razvijanju sposobnosti adaptacije odvija se kroz postavljanje granica djeci. Iako se granice obično spominju kao način postizanja poželjnog ponašanja djeteta, njihova funkcija je puno značajnija. Kada dijete suočimo sa svojim jasnim stavom da mu neku želju (nikako potrebu) nećemo ispuniti, jako je važno da odradimo cijeli proces do kraja razumijevajući što radimo.

Najveći smisao granica je da dijete uvedemo u suze i pomognemo mu da isplače svoju frustraciju kako bi njegov sustav učio prihvaćati neprihvatljivo tj. adaptirati se. Pri tome je iznimno bitno da smo djetetu u isto vrijeme izvor frustracije, ali i najveća utjeha i podrška. Jedino tako će moći propustiti silnu bol kroz sebe, a da se ne aktivira mehanizam zaštite od boli kroz emocionalno zatvaranje i podizanje obrana. Budući da dijete ne razlikuje sebe od svoje želje, ovim odnosom mu pomažemo da uvidi da ga mama prihvaća, ali ne i njegovu želju. Ovim pristupom pomažemo djetetu da svoju identifikaciju sa željom postupno premješta na samoga sebe.

Kažnjavanje, vikanje, potpuno nepotrebne batine, a pogotovo ignoriranje, kao najstrašnija kazna za dijete, će učiniti da dijete počne izbjegavati ulazak u tugu i suze. To postaje neizdrživo bolno mjesto i dijete gubi ili smanjuje sposobnost plakanja, a time i razvijanja adaptibilnosti. Takvo dijete postaje teško i naporno i sebi i roditeljima, a kroz život će imati problema u nošenju s porazima, gubicima, stresom, promjenama plana, lako će eksplodirati i može postati naprasno. Ove osobine odraslih nisu stvar karaktera nego nezrelosti.


Autentično "NE"

Drugi bitan razlog za postavljanje granice je kontakt koji se tada ostvari. Kada roditelj kaže jasno i autentično NE, koje dolazi iz dubokog stava i uvjerenja, dijete napokon može snažno osjetiti kakav je njegov roditelj, što mora znati da bi se osjećalo sigurno uz njega. Zato je iznimno bitno da "NE" govorimo kada duboko u njega i vjerujemo, inače neće djelovati. Dijete se ne oslanja na riječi nego na energiju ispod njih i ako mama kaže: ne možeš se sada igrati, moramo ići, a u sebi osjeća da bi mogli još malo tu ostati i da joj to nije jako važno, dijete će čuti upravo taj dio i neće poslušati. Bolje je deset stvari dozvoliti, a onda jedan NE odraditi do kraja, nego stalno govoriti NE bez učinka. Mnogi roditelji imaju problem s osobnim stavom i granicama i uz njih se djeca osjećaju nesigurnima te takvog roditelja ne slušaju uvijek. Čim sebe čujemo kako izgovaramo: “Jesam li ti već sto puta rekla...“, znači da mi imamo problem, a ne dijete. Dijete tada ima problem s nama jer mu ne uspijevamo pokazati svoju jasnu osobnu granicu preko koje bi nas "opipalo" i osjeća se nedovoljno sigurno uz nas.


Osobni stav

Treći razlog za granice je da dijete spontano uči da se to tako radi i "sutra" će imati sposobnost jasnog izražavanja stava i postavljanja osobnih granica drugima. Djetetu s kojim roditelj kroz granice daje iskustvo adaptiranja i prorade frustracije i pri tome mu bude podrška i utjeha, koje jasno osjeti snagu roditeljskog stava i osobne granice i koje upije model izražavanja autentičnih osobnih granica, dobro ponašanje postaje normalno i spontano i ne treba ga tome posebno podučavati.

Prečesto današnji roditelji imaju problema s dječjim suzama i puštaju djeci sve samo da ne bi plakala. Ponekad djetetovo plakanje smatraju svojim roditeljskim neuspjehom. No, ako razumijemo da uvođenjem u suze i pomaganjem djeci da prođu kroz tugu činimo njima veliku uslugu, onda taj proces ne mora biti uopće tako strašan. Ako to činimo odlučno, ali nježno, nakon suza osjećamo još veću međusobnu povezanost. Propuštanje vježbanja adaptacije, djecu ostavlja u stanju frustracije iz kojeg sama ne znaju izaći. Jedini ventil za otpuštanje frustracije, koji im ostaje, je agresivnost, što je u društvu već poprimilo epidemijske razmjere.


Emocionalno otupljivanje

Prerano izlaganje djece prevelikoj emocionalnoj boli s kojom se ne mogu nositi zbog uobičajenih odgojnih ideja koje su još duboko ukorijenjene u našem društvu, dovodi do emocionalnog otupljivanja. Ono rezultira zaustavljanjem sazrijevanja djeteta i koči psihološke razvojne procese, tako da ne čudi velika nezrelost u današnjoj populaciji odraslih osoba. Prilikom postavljanja granica u prvim godinama, objašnjenje nema nikakvu ulogu i skreće nas s prave svrhe granica, osim što je djetetu drago da se roditelj nešto trudi oko njega.

Cilj nije ni u tome da dijete shvati uzročno-posljedičnu vezu neke zabrane, nego da njegovom sustavu damo iskustvo prorade podignute frustracije kako bi tu sposobnost razvilo za cijeli život. Nedostatak takvih iskustava čini da djeca na van izgledaju: tvrdoglava, nedokazana, neposlušna, razmažena i kao takva često ih se odbacuje, sankcionira i nedovoljno voli. Ta se djeca neminovno još više zatvaraju i odbijaju bliskost da ne bi osjetila bol. Time se razvojni procesi još više koče. Ova je tema posebno delikatna kod jako senzibilne djece koja su puno osjetljivija na emocionalne povrede i brže se zatvaraju, zbog čega njihovim roditeljima postaje iznimno teško i zahtjevno. Važno je s adaptacijom krenuti što ranije i što nježnije s dubokim razumijevanjem i osjećajem što se tu u biti događa, pazeći da primarne potrebe nikada ne budu predmet zabranjivanja.

Tema adaptacije je samo jedna u nizu značajnih tema ciklusa predavanja "Roditeljstvo 0-6 g." čije razumijevanje doprinosi da djetetu budemo roditelj kakvog treba, kako bi razvilo svoj potencijal i izraslo u zrelu i cjelovitu osobnost i čini roditeljstvo lakšim. Više na www.prirodnoroditeljstvo.com.


Kako provesti dijete kroz proces adaptacije?

• Izaberimo situacije gdje dijete treba našu suradnju, a ne mi njegovu. Dakle, ne kada treba spremiti sobu, nego kada ono nešto traži od nas. Prije toga provjerimo da njegova želja nema neke dublje motive koje bismo, da ih poznajemo, možda i uvažili.
• Ovaj proces provodimo kada imamo dovoljno vremena za ići do kraja i tada se ne bavimo ničim drugim.
• Recimo NE bez objašnjavanja i ne otvarajmo prostor za raspravu, ali ga nipošto ne ignorirajmo i ne prekidajmo kontakt bez obzira na djetetove reakcije.
• Podrazumijevajmo da će se dijete opirati i buniti i dogovorimo se sa sobom da nećemo izgubiti živce i da ćemo biti prisebni i mirni kada bude vikalo da nas mrzi i da smo najgora mama na svijetu.
• Pojačajmo povezanost, uhvatimo dječji pogled, dozvolimo mo mu da bude ljuto i bijesno, ali jasno recimo da nas ne smije udarati ili lupati vratima. Dajmo mu da lupa po krevetu i sl. i izrazi frustraciju, ali neka osjeti da ga i takvog volimo i prihvaćamo i da smo uz njega.
• Budimo izvor neumoljivog NE ali i utjehe, podrške i razumijevanja njegove ljutnje. Kada nam dopusti, zagrlimo ga i mazimo.
• Na njegovo: "Ali mooolim te..." naš stav je: "Zlato moje, ne dam ti to, ali te i dalje najviše volim na svijetu i bit ću tu uz tebe da te tješim i da ti pomognem da isplačeš i izraziš svoju tugu i bol.
• Ako smo kroz više takvih situacija pokazali svoju autentičnost i čvrst stav, možemo ponekad i popustiti i uvažiti djetetovu želju ne gubeći u njegovim očima i kroz to produbiti povezanost s njim.