Prema posljednjem UN-ovom globalnom izvješću o sreći, danski školarci najsretnija su djeca na svijetu. Taj podatak uopće ne začuđuje, jer u zemlji u kojoj zima traje dulje nego ostala tri godišnja doba zajedno i mrak većinu godine pada već u 16 sati, sve funkcionira besprijekorno.

Danska je jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nema ozbiljnih problema s natalitetom. Njihove žene prosječno rode 1,8 djece tijekom života, a hrvatske žene rode jedva 1,4 djeteta. Činjenica je da ova skandinavska zemlja djecu voli i da se o njoj jako dobro i adekvatno brine. To potvrđuje i itekako kvalitetno obrazovanje u kojem ništa nije prepušteno slučaju.

Djecu se od malih nogu uči da budu individualci, da se trebaju brinuti sami o sebi i animirati se. Biti isključivo odlikaš i imati najskuplje tenisice na nogama, Dancima nisu najvažnije stvari na svijetu. Oni žive po nekim drugim puno skromnijim i vrijednijim životnim principima.

Biti najbolji nije najvažnija stvar u životu

Dok u Hrvatskoj, iz godine u godinu raste broj odlikaša, u Danskoj je situacija nešto drukčija. Njihov obrazovni sustav nije isključivo posvećen dobivanju što bolje ocjene, već razvijanju djetetove znatiželje i sposobnosti za samorazvoj. Škole pokušavaju stvoriti ozračje u kojem će se učenici vrednovati prema svojim vlastitim osobinama i sposobnostima. Što to znači? Svaka osoba, bez obzira koju školu završila, može pronaći svoje “mjesto pod suncem” i biti društveno korisna sebi i zajednici. Kod njih ne postoje, tražena i manje tražena zanimanja. U njihovim obrazovnim sustavima skoro da nema djece ponavljača i onih koji odustaju od obrazovanja.

Znati biti svoj jednako je važno kao i znati čitati i pisati

Foto: Torben Eskerod

Danski školski kurikulum u prvom je redu usmjeren na poticanje osobnog razvoja i to nije samo otrcana fraza. Oni smatraju da primarna funkcija škole nije samo osigurati djetetu bazično znanje, primjerice, naučiti ga čitati, pisati i računati. Jednako je važno učiti ga razvijanju vlastite osobnosti. Prije nego što krenu u vrtiće i male škole, roditelji s djecom svakodnevno rade na proširivanju vokabulara, uče ih osnovnim školskim pravilima te toleranciji koja im je izuzetno važna.

Učenje napamet nije poželjno

Učenici se potiču da sami istražuju, dolaze do informacija, analiziraju, pa ako treba i vrše različite eksperimente. Pozorno slušati na satu za Dance nije dovoljno. Oni “zahtijevaju” da učenik također sudjeluju u procesu učenja. U školama ih uče razvijanju vlastitog mišljenja te da mišljenja drugih nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo. Razvijanje samopoštovanja smatraju jednom od najljepših osobina koje jedno dijete može razviti. Kreativnost, kritičko mišljenje i samoinicijativnost smatraju vrlo važnim, korisnim i poželjnim. Učiti napamet, primjerice, ulomak iz nekog teksta, smatraju u potpunosti nebitnim i nepotrebnim.

Sreća i blagostanje su važni

Većina hrvatske djece, ali i roditelja, jedva čeka vikend kako bi se odmorili od škole i školskih obaveza. Dok Hrvati slobodne dane čekaju kao “ozebli sunce”, Danci teže tome da se djeca jednako vesele školi, kao i primjerice, nekoj izvannastavnoj aktivnosti. Za mlade Dance od 14 do 18 godina, koji nisu sigurni koji bi fakultet upisali, obrazovni sustav im omogućuje pohađanje jednogodišnje škole tzv. “Efterskole.” Naglasak u tim tzv. posebnim školama stavljen je na program koji nije pokriven u redovnim školama. Otkrivanje talenata i raznoraznih kreativnih nota, primarne su zadaće škole.

Foto: Torben Eskerod

Svatko bi trebao imati jednake šanse

Samo kod 11 posto Danaca, velika plaća, presudni je faktor pri odabiru karijere. U zemlji u kojoj ljudi plaćaju jednu od najviših stopa poreza, težnja za obogaćivanjem nije najvažnija. Dance, od malih nogu uče da novac nije presudni faktor kada je u pitanju sreća. Raditi ono što voliš i biti u tome uspješan, važnije je od “debelog” novčanika. U danskim školama, u višim razredima, redovito se održavaju sastanci na kojima učenici o svojim planovima za budućnost, ponaosob, mogu razgovarati sa svojim nastavnicima.

Pitamo se na kojem je mjestu Hrvatska kad je u pitanju indeks sreće i hoćemo li se ikad ugledati na Dansku?