Prema podatcima Nacionalne evidencije nestalih osoba policija trenutno traga za više desetaka maloljetnih osoba. Poražavajuća je to statistika koja svakom roditelju tjera strah u kosti i nameće samo jedno pitanje - zašto djeca nestaju iz domova i kako tome stati na kraj? Dosad u Hrvatskoj klasičnih otmica nije bilo i uglavnom je bilo riječ o bijegu iz obiteljskih domova i odgojnih institucija. Iskustva stručnjaka pokazala su da razlozi zbog kojih se dijete odlučuje na bijeg mogu biti različiti.
Odlazak djeteta iz doma je situacija u kojoj ulogu igra niz faktora, od osobina ličnosti djeteta, obiteljskih čimbenika u kojima se dijete nalazi te okolinskih faktora tj. utjecaj društva i slično. Ukoliko je dijete buntovnije, a roditelji mu postave granice, primjerice vezano uz izlaske, psihologica Bačkonja ističe da će ono možda razmišljati o bijegu od kuće kako bi ostvarilo svoj naum o dužem izlasku i probilo granice roditelja. Isti problem vjerojatno neće imati roditelji kada postave granice djetetu koje po prirodi nije buntovno.
Može li se prevenirati bijeg od kuće ili iz odgojne ustanove?
Psiholozi smatraju da je prevencija jedini i najvažniji alat u bijegu od kuće. Dijete s kojim roditelji razgovaraju, uvažavaju ga, argumentiraju stavove, ne vrijeđaju, imaju izgrađen odnos povjerenja – na dobrom su putu da preveniraju takve situacije. Međutim, čak i unatoč tome što roditelji imaju dobar odnos s djetetom ne mogu posve utjecati na ponašanje djeteta i njegovu odluku o bijegu.
Nestanak treba prijaviti čim prije
Svaki nestanak djeteta bitno je što prije prijaviti policiji jer opasnosti koje prijete maloljetnicima bez nadzora su bezbrojne. Važno je za istaknuti da ne postoji pravno uporište u kojem stoji da treba čekati 24 sata da se prijavi nestanak djeteta. Što se brže reagira, veća je vjerojatnost da će traganje biti uspješnije.
Češći bijegovi iz odgojnih ustanova
Prema nekim podatcima češće nestaju djeca smještena u odgojnim ustanovama. U jednom zagrebačkom odgojnom domu u prosjeku se u kalendarskoj godini nalazi jedno dijete koje uslijed raznih okolnosti opetovano bježi iz ustanove. Na pitanje koji su najčešći motivi bježanja, naša sugovornica koja je htjela ostati anonimna ističe da je uglavnom razlog - postavljanje granica od strane odgajatelja čega u obiteljskom domu iz kojeg je dijete došlo uglavnom nije bilo. Praksa naše sugovornice pokazala je da se nestale maloljetne osobe uglavnom u dom nakon nekog vremena vrate samovoljno. Nakon toga najčešće odlaze na procjenu kod stručnjaka izvan doma tj. na pregled kod liječnika te na razgovor s psihijatrom.
Kako se ponašati prema djetetu nakon što se vrati kući?
Ovisno o razlogu problema zbog kojih je dijete odlučilo napustiti dom. Psihologica Bačkonja ističe da djetetu koje je pobjeglo zbog postavljenih granica, ne treba popustiti i sve dozvoliti samo zato jer se vratilo kući. Na taj način dijete uči da će bijegom dobiti sve što želi. Djetetu koje je pobjeglo radi problema u školi treba pomoći da se suoči sa situacijom i poslati mu poruku da bijegom ništa ne rješavamo već samo odgađamo.
NENO - Nacionalna evidencija nestalih osoba
Najveća policijska potraga u Hrvatskoj odvila se nakon nestanka maloljetne Antonije Bilić 2011. godine. Nakon tog slučaja policija je odlučila pokrenuti interaktivni portal NENO - nacionalnu evidenciju nestalih osoba sa svim profilima na jednom mjestu. Isto tako, otvoren je i nacionalni telefon za nestalu djecu kojim upravlja osječki centar za nestalu i zlostavljanu djecu, a koji tijekom godine primi na desetke poziva. Broj 116 000 dostupan je 24 sata na dan, a na njemu svakodnevno dežuraju psiholozi, socijalni radnici i pedagozi. Njihova je glavna uloga preuzeti što više podataka od osobe koja prijavljuje nestanak, sve prikupljene informacije prenijeti policiji te pritom nastaviti pružati psihološku pomoć osobi koja je nazvala ili djetetu koje se vratilo ili tek nažalost planira pobjeći.
Prema njihovim podacima veći broj nestanaka osoba mlađih od 18 godina evidentira se u ljetnim mjesecima (odlazak na more bez dozvole roditelja), na kraju školske godine (zbog loših ocjena ili u strahu od roditeljske reakcije), dok je recidivizam najčešće evidentiran kod štićenika domova i ustanova.
Svjetske statistike o udaljenosti mjesta pronalaska djeteta od mjesta na kojem je posljednji put viđeno prije nestanka govore nam da će djeca do 3 godine u 95 posto slučajeva pronaći u krugu od 1,1 km, a što su djeca starija to će radijus biti veći i potragu treba sve više širiti. Tako se u dobi od 4-6 godina u 95 posto pronalaze u radijusu 3 od 3,4 kilometra, djeca od 7 – 9 godina na udaljenosti od 5,2 kilometra dok se kod djece od 10 - 12 godina u 95 posto slučajeva radijus širi na 5,8 kilometara.