Mnoga djeca uzet će bez dopuštenja razne sitnice ili ukrasti svjesno ili nesvjesno, no važno je znati koji su uzroci takvog ponašanja i reagirati na pravilan način.
Djeca mlađa od pet godina još uvijek ne percipiraju i ne shvaćaju koncept vlasništva. Starija djeca pak kradu jer nemaju u potpunosti razvijen sustav kontrole, a krađa može biti samo produžetak nekog emocionalnog nedostatka ili temeljne želje koja nije udovoljena. Neka djeca krađom izražavaju potrebu za uspostavljanjem kontrole nad životom, a neki žele samo na sebe usmjeriti pažnju i svijesno se upuštaju u tajnu nepodopštinu.
Vrlo je važno otkriti uzrok potrebe za krađom, a to je najlakše napraviti tako da na stvari pogledamo s njihove perspektive. Ukoliko su razlozi i uzroci višestruki, reakcija roditelja mora biti konstantna i uvijek ista i ovisiti o dobi djeteta.
Što učiniti?
U svakom slučaju treba ostati smiren. U bijesu i ljutnji teško ćemo dijete naučiti ono što želimo da zna o krađi, a vikanjem i impulzivnom reakcijom nećemo shvatiti zašto je dijete učinilo grešku i otuđilo nešto što nije smjelo i bez pitanja.
Dijete ne treba optuživati ukoliko niste bili svjedok krađi. Dok ga ne uhvatimo na djelu, ne treba osuđivati i optuživati. Teško je tako postupati u praksi, ali je važno u odgojne svrhe. Prije svega zato što je moguće da roditelj pogriješi, a drugi razlog je taj što dijete ne smije dobiti osjećaj da mu uopće i unaprijed ne vjerujemo.
Naravno, ukoliko sumnjamo u to da dijete krade, bilo bi dobro potruditi se uloviti dijete u krađi i tek tada započeti s odgojnom lekcijom.
Malena djeca često ne znaju da se krasti ne smije, pa im treba vrlo jednostavno i njihovim jezikom objasniti zašto krasti nije u redu. Najbolje je to učiniti na način da djetetu približite suprotni osjećaj: "Kako bi se ti osjećala da ti netko ukrade omiljenu lutkicu ili bicikl? Sigurno bi bila jako tužna". Nije potrebno dijete obilježavati raznim negativnim epitetima: "Ti si zločest, loš i neiskren". Ukoliko im to stalno govorimo, takvi će i postati.
Ako je dijete dovoljno staro da razumije da nije lijepo krasti, možemo ga natjerati da vrati ukradenu stvar i ispriča se osobi koju je "oštetilo". U tom slučaju dijete treba otpratiti na "mjesto zločina" i smireno mu ovom gestom pokazati kako postoje posljedice koje nisu ugodne i koje ga mogu posramiti. Ukoliko dijete krade od roditelja, najbolje je smisliti neku aktivnost kojom će se iskupiti, a ona može varirati od kućnih obaveza do pomaganja u određenim aktivnostima.
Naravno, o svemu treba razgovarati s djetetom. Trebamo otkriti zbog čega krade i koji nedostatak pokušava zadovoljiti, a da se ne može oduprijeti potrebi da uzme bez pitanja i potajno.
Kroz razgovor dijete mora shvatiti da mu vjerujemo i da nismo izgubili vjeru u to da je pošteno. Jasno treba dati do znanja da smo razočarani njegovim postupkom, ali da znamo i oprostiti i da ćemo zaboraviti na sve uz vjeru da ono neće ponoviti grešku.
Kod većine djece krađa i jest samo greška koja se može ispraviti i riješiti. No ukoliko je ona postala navika (primjerice kod tinejdžera) možda se radi o pritisku vršnjaka ili pak o ozbiljnijem poremećaju poznatom kao kleptomanija. U tom slučaju, nekoliko savjeta i razgovora možda neće pomoći i bit će potreban savjet psihologa.
(JK, Izvor: children-diseases.com)