Obično se ova transformacija događa s pojavom puberteta, no mnoge roditelje zatekne nespremne, jer se i pubertet djeci događa sve ranije. Prvih osam ili devet godina godina jednostavno preleti u druženju, igri, otvorenosti, iskrenosti, povjeravanju i fiksaciji djece na roditelje i njihovu pažnju, a onda odjednom počinjete osjećati da se vaš mališan kojeg ste do jučer čitali kao knjigu, prema vama počinje ponašati s određene distance.
Kolutanje očima, gunđanje, preuveličavanje, pretjerivanje, izbjegavanje odgovornosti i obaveza, odgovaranje i slično, samo su neke metode kojima pubertetlije testiraju roditelje i pokušavaju im na taj način pokazati da odrastaju i da se imaju potrebu osamostaliti. Ovakva ponašanja vrlo često vrijeđaju osjećaje roditelja. S jedne strane ih možemo razumijeti, ali s druge strane nam je žao što nas više ne slušaju, što nam se ne povjeravaju, izgleda nam kao da je sav dobar odgoj koji smo u njih usađivali kroz djetinjstvo jednostavno ispario...
Teško je roditeljima kada uvide da ih dijete više ne dočeka s oduševljenjem kada dođu s posla da bi im nestrpljivo ispričalo što mu se tog dana događalo. Jednostavno više nemaju potrebe dijeliti te stvari s mamom i tatom. Isto tako, teško je vidjeti kada dijete umjesto vremena provedenog s roditeljima, radije to slobodno vrijeme dijeli s prijateljima.
U takvim scenarijima najvažnije je prije svega razumijeti što se događa s djetetom. Pri tome ne mislimo samo na prihvaćanje ideje da je dijete u pubertetu. Nije dovoljno samo odmahnuti rukom i kazati: "Ah, u pubertetu je, zato je čudljiv i nervozan. Proći će ga...".
Naime, iako dijete počinje ulaziti u pubertet, to ne znači da ono nema i dalje fiksaciju na roditelje, da mu nije važno što će mu roditelji reći, savjetovati ili kako će reagirati na njega. Dijete počinje preispitivati neke nove granice i itekako mu je pri tom važna reakcija, odnosno odgovor roditelja na emocionalnu, fizičku i mentalnu neovisnost i individualnost koju svojim ponašanjem nastoji izgraditi.
Pojednostavljeno rečeno - dijete testira našu ljubav i pažnju na niz novih načina.
Stoga, bez obzira koliko vam bilo teško, djetetu ponudite ljubav u najdoslovnijem smislu riječi. Bez obzira koliko se "odraslo" prema vama postavljalo, bez obzira koliko vam govorilo "ma daj mama nisam više mala beba" ili "joj dosadna si s tim", što češće im govorite jednostavno da ih volite i da nema te stvari koja bi to promijenila, pa tako ni njihovi pubertetski ispadi.
Recite im da vas je baš briga što oni odrastaju, da znate da će uskoro biti samostalni, neovisni i odrasli, ali da ih i dalje obožavate kao i prvog dana. To što ih volite do neba i natrag, ujedno znači da ste tu za njih za sve što im treba, da ih podržavate, da imate povjerenja u njih i da znate da vas neće iznevjeriti.
Na taj način ostavljate kanale komuniciranja otvorenim. U razdoblju puberteta možda ne možemo prisliti naše dijete da nam se povjeri kao nekada, ali možemo mu svakog dana dati do znanja da smo tu ako će ono to trebati i željeti. Treba mu dati do znanja da se s vaše strane nije ništa promijenilo i da ste upravo vi ona konstanta i stup za koji se dijete može uvijek uhvatiti u turbulentnom periodu odrastanja.
Uvijek trebamo u tim situcijama imati na umu da iako nam upravo to govore, klinci u pubertetu zapravo ne žele da se od njih maknemo i da ih pustimo na miru. Oni itekako trebaju našu pomoć kada ponovno prolaze kroz proces vlastitog definiranja u potpuno novom, odraslom svjetlu.
Evo još nekoliko savjeta koji možda mogu pomoći:
1. Razgovarajte, brbljajte o svemu i svačemu
Neka vas ne obeshrabri to što vaš sin ili kćerka ne žele razgovarati o svojim osjećajima ili o nečemu što ih muči. Važno je da on ili ona znaju da mogu doći vama kada osjete potrebu za tim, ako ju osjete, odnosno ako sami ne mogu razriješiti ono što im opsjeda misli. Nemojte forsirati pitanja kao što su "Kako je bilo u školi?", "Zašto ti Marko više ne dolazi na igranje?" ili "Kako ti misliš položiti ispit iz matematike?", ako su odgovori koje dobivate šutnja, nervoza i ljutnja. Ono što je važno je da komunikacija u razdoblju puberteta u potpunosti ne zamre.
U opuštenoj atmosferi pokušajte razgovor inicirati nekim luckastim i bedastim pitanjem, kao što je primjerice: "Bi li radije putovao na mjesec, osvojio nabrži i najbolji auto na svijetu ili mami pomogao prati suđe? Imaš pravo na jedan odgovor". Takvo pitanje može dijete nasmijati i privoljeti ga na daljnji razgovor. Možete razgovarati o bilo čemu - hrvatskoj reprezentaciji, igricama, glumcima, pjevačima, poznatima i slavnima, o svemu što je "neutralno", a klinci o tome vole raspravljati. Pokažite interes za ono što zanima njih i postavljajte im pitanja neka vam pričaju i objasne što oni o nečemu misle. Naime, pubertetlije počinju uživati u izražavanju vlastita mišljenja i vole da ih se u tom smislu uvažava.
2. Ništa ne uzimajte previše srcu i ne smatrajte osobnom uvredom
Vrlo je važno da doista u konačnici budete taj stup za koji se dijete u odrastanju može uhvatiti, odnosno da budete i ostanete odrasla osoba u tom odnosu. To ponekad znači da će vam se dijete obraćati ravnopravno i ukazati vam na neke vaše mane i nedostatke bilo da je to nedosljednost (npr. ti smiješ jesti kekse prije večere, a ja ne), neurednost (npr. i ti si ostavila prljave ručnike na podu jučer), kršenje obećanja i sl. Ovakve reakcije svakako su nešto novo, a bit će tu i puno "iskrenosti" iz djetetovih usta koja može zapeckati i zasmetati, ali i povrijediti. Ne miješajte takav njegov istup s nepoštovanjem i neodgojenošću. Ostanite odrasla osoba i popričajte o djetetovim zapažanjima. Pokušajte saznati kako vas ono vidi sada kada vas počinje gledati na drugačiji način. Ništa ne uzimajte previše srcu. Ako je potrebno, ispričajte se, a ako je potrebno upozorite dijete da nije baš tako kako ono smatra.
3. Ispričajte se ako ste ih povrijedili
Tijekom puberteta odgoj djeteta i dalje je važan proces, bez obzira koliko oni tvrdili da su "veliki" ili pak ih vi doživljavali velikima. Najbolje će učiti kako se odnositi prema drugim odraslima upravo iz roditeljskog primjera. Ako ih nehotice povrijedite, a to će se događati često jer su u pubertetu iznimno osjetljivi, dođite do njih i ispričajte se. Na taj način ih učite kako se prihvaća odgovornost za neki postupak i kako se problem najbolje rješava na topli, ljudski način, s dozom poniznosti. Isto tako, dajete im do znanja da niste savršeni, kao što nitko nije savršen, ali se trudite biti pravedni, tretirati ih s poštovanjem. Osim toga, kada im kažete "Oprosti, žao mi je", vaš odnos dobiva mali, novi, svježi početak i daje vam mogućnost da sljedeći put i vi i vaše dijete napravite ili kažete drugačije, bolje i ljepše ono što vam je umu.