Vikanje na djecu nije nimalo prijatno ni nama ni našoj djeci. Vikanje nije dio ni jedne pozitivne metode odgoja i toga su svi roditelji svjesni, pa će većina reći da ne žele vikati i da znaju da vikanje neće pomoći riješiti problem, ali se ponekad ne mogu suzdržati.

Psiholozi kažu da vikanje može izazvati ljutnju, naštetiti djeci i ugroziti odnos na relaciji roditelj-djeca. Zašto onda vičemo na djecu?

Jedan od razloga zbog kojeg vičemo je tzv. displasman ili traženje žrtve. Život je težak i sve je pošlo po krivom? Ispuhujemo se vikanjem. Želimo na odmor, a nemamo novaca? Ispuhujuemo se vikanjem. Klinička psihijatrica dr. Stephanie Newman, definira displasman kao “psihološku obranu koja uključuje prebacivanje negativnih osjećaja na nekog ili nešto drugo”.

Kako to izgleda u praksi? “Šef viče na ženu, žena viče na supruga, suprug viče na kćerku, kćerka na sina, a sin udari nogom psa”. Drugim riječima, nešto pođe po krivom, ljutnja izlazi na površinu pa kad se osjetimo izazvano, primjerice jednim običnim dječjim “neću”, dolazi do vikanja.

U drugim slučajevima radi se o nakupljanju problema i negativnih osjećaja. Zapitajte se: kada u životu ne biste imali ni jedan problem biste li još uvijek povisivali ton glasa u prisustvu svoje djece? Kada bi vi i vaš partner/partnerica imali divnu vezu, odličan seksualni život, dovoljno novaca i nikakvih problema na poslu, osjećali se dobro u svojoj koži bez ikakvog emocionalnog tereta iz prošlosti, bi li jedan dječji “neću” izazvao burnu reakciju u vama s potrebom da vičete?

Postoje neke metode pomoću kojih se roditelji mogu smiriti kada su ljutiti, razmisliti što rade, brojati do deset i sjetiti se da je dijete ipak samo dijete. Te su metode korisne, ali ne garantiraju da se displasman neće ponovno dogoditi. Ipak, postoji učinkovitija i trajnija metoda.

M. Scott Peck napisao je u svojoj poticajnoj knjizi iz 1978. godine “The Road Less Traveled” da probleme možemo riješiti samo tako da ih riješimo. Čini se logičnim, no Peck kaže da ljudi u najvećem broju slučajeva ignoriraju probleme s nadom da će sami od sebe nestati i tada dolazi do njihova nakupljanja. Problem nije u problemu, odnosno život nosi probleme i rijetko ćete se zateći u periodu kada nemate niti jedan, već u ljudima koji ih ne rješavaju i postaju preplašeni, frustrirani, ljutiti i nesigurni. Svaki problem treba prerasti mentalno i duhovno kako bi mogli nastaviti rasti kao osobe.

Ukoliko imamo naviku prebacivati ljutnju na djecu, ili bilo koga iz naše okoline, najbolji način mijenjanja samog sebe je razmišljanje o problemima i pokušaji njihova rješavanja.

Osim toga, trebali bismo u svakom trenutku biti svjesni svojih osjećaja. Ukoliko smo nervozni ili tužni ili povrijeđeni, bolje je osvijestiti te osjećaje i prevladati ih, nego prebacivati vikanjem na svoje bližnje. Vikanje na osobe koje volimo izaziva još gore osjećaje krivnje i frustracije na samog sebe.

Kada uspijemo riješiti vlastite probleme, kada se oslobodimo negativnih osjećaja, neće nas ni dječje “neću” (ili bilo koje drugo ponašanje) toliko iritirati. Bit ćemo skloniji mirnim, racionalnim, toplim i pristojnim reakcijama.