Stručnjaci i laici slažu se da tjelesno kažnjavanje djece, odnosno udaranje, jednostavno nije dobro odgojno sredstvo i dugoročno gledano stvara potpuni kontraefekt. Takve se teze temelje na dugogodišnjim studijama ponašanja djece koja su u djetinjstvu bila kažnjavana udarcima i pljuskama. Najnovija studija zaokružila je istraživanja napravljena u proteklih 20 godina i dala jasni zaključak: djeca koja su tjelesno kažnjavana u djetinjstvu odrastaju u osobe koje su agresivnije prema osobama iz svoje okoline.

Što su više udaraca, pljuski i vikanja primili u djetinjstvu, to su se više i sami kao odrasle osobe tako ponašali prema bližnjima. Ovi rezultati potpuno odgovaraju tezi da “agresija izaziva agresiju”, odnosno da “agresivni roditelj odgaja potencijalnog agresivca”.

Znanstvenici dr. Joan Durrant sa Sveučilišta u Manitobi i Ron Ensom iz Dječje bolnice u Istočnom Ontariju pišu u studiji objavljenoj u stručnom časopisu Canadian Medical Association Journal: “Gotovo bez iznimke, sve studije su otkrile da je fizičko kažnjavanje u direktnoj vezi s povećanom agresijom prema roditeljima, braći, vršnjacima i bračnim partnerima kasnije u životu”.

Tjelesno kažnjavanje jednostavno je kontraproduktivno. Niz studija pokazalo je da udarac možda ima trenutni efekt, ali dugoročno izaziva otpor prema autoritetima, agresiju, depresiju, potisnuti gnjev i nemogućnost osobe da se snosi s vlastitim negativnim osjećajima.

U većini razvijenih društava u posljednjih se 20 godina drastično promijenilo mišljenje o tjelesnom kažnjavanju, a u nekim zemljama do te mjere da je jedna pljuska mogla potaknuti socijalne službe da dođu i ispitaju situaciju u obitelji. Tjelesno kažnjavanje danas se smatra apsolutno nepoželjnim oblikom odgoja i javno se osuđuje zbog posljedica na dijete i društvo u cjelini.

Fizički napad na dijete je i zakonom zabranjen. Republika Hrvatska je jedna od 20 država članica Vijeća Europe koja je u okviru svojih zakonskih propisa regulirala pitanje zabrane tjelesnog kažnjavanje djece. Obiteljski zakon u Hrvatskoj detaljno propisuje zabranu tjelesnog kažnjavanja djece. Roditeljima i
članovima obitelji zabranjuje se da dijetete podvrgavaju ponižavajućim postupcima, duševnom ili tjelesnom nasilju, odnosno zlostavljanju.

Autori ove studije preporučuju edukaciju liječnika, psihologa, profesora, odgajatelja i učitelja koji bi potom educirali roditelje kako na učinkovit i nenasilan način disciplinirati dijete bez podizanja ruke na njega. Roditeljima treba pomoći da razumiju razvojne stadije svog djeteta, da shvate što potiče određeno ponašanje kod djece.  “Roditelji su skloni vjerovati da je njihovo dijete neposlušno i da je namjerno zločesto, ali u većini slučajeva djeca naprosto rade ono što je normalno za njihovu razvojnu dob”, kazala je dr. Durrant.

Jedna od tehnika koje se već primjenjuju godinama u obiteljima koje su prošle edukaciju vezanu za nenasilno discipliniranje djece je promjena ponašanja roditelja. Roditelj treba shvatiti da njihov 3-godišnjak ima tendenciju gotovo svemu govoriti “ne” i vikati “neću”. U takvim trenucima najučinkovitija je “tehnika pauze”. Treba pričekati 10-15 sekundi da se i roditelj i dijete saberu, a potom jednostavno preusmjeriti djetetovo ponašanje na nešto drugo.