. Iako smo to gledali u američkim filmovima, događa se i u stvarnosti da odrasli, kada postanu roditelji, preko svoje djece žele ostvariti sportske ambicije i snove. To znači da od malih nogu djecu guraju u "svoj" sport. Neka djeca to prihvate i, dapače, ostvaruju vrlo dobre rezultate, uživaju i žele tome posvetiti puno vremena, no neki neće uspjeti jer jednostavno nisu naslijedili taj gen.
Djeca se sve ranije upisuju u sportske škole ili grupe. Vježbanje ima vrlo važne i korisne utjecaje na djetetov rast i razvoj, no guranje djece u sport iz krivih razloga i pod svaku cijenu utječe na njihov emocionalni razvoj. Isto tako, ono narušava vezu na relaciji roditelj-dijete, a ima negativan utjecaj i na roditelja.
S jedne strane, dijete je pod pritiskom da mora ostvariti očekivane rezultate, što je veliki teret ukoliko i samo nije pasionirano vezano za taj sport (ili sport općenito). Očekivanja roditelja koja se teško ispunjavaju mogu u djetetu izazvati probleme sa samopouzdanjem. S obzirom da se radi o njihovom djetetu, roditelji ponekad ne vide objektivno i realno mogućnosti svog djeteta, pa ga mogu pritiskati sve jače i jače te ga forsirati da se natječe. Kada se unatoč trudu nagomila niz poraza, za dijete je to ponižavajuće i u njemu se počinju gomilati stres, napetost, nezadovoljstvo. Dijete također može razviti negativnu sliku o sebi zbog toga što nije ispunilo očekivanja i nije dovoljno dobro.
Umjesto da se sportom kultivira zdravo samopouzdanje, u ovom slučaju odgaja se dijete koje je samo poslušno i koje se trudi zbog roditelja a ne zbog sebe te u sebi ne nalazi dovoljno kapaciteta da kroz sport raste kao osoba.
Iz istih razloga, umjesto da napreduje u cjelokupnom razvoju, prisilno sudjelovanje u natjecanjima može spriječiti dijete da uživa u samoj sportskoj aktivnosti. Dijete gubi želju za uspjehom i pod povećanim je rizikom od ozljeda. Isto tako, dijete može početi negativno gledati na sport i izgubiti interes za natjecanjima i kretanjem općenito. Dijete više jednostavno ne vidi mnoge pozitivne aspekte povezane sa zdravim sudjelovanjem u sportskim aktivnostima. Guranje djeteta u stalna natjecanja također može spriječiti dijete da uči upravljati svojim životom i, naravno, prirodno razvijati interese za neke druge aktivnosti. Ti čimbenici mogu oštetiti cijelokupno zdravlje i produktivnost djeteta i zaustaviti urođenu djetetovu kreativnost.
I na kraju, dijete se može jednog dana probuditi i shvatiti da nije sretno i da za to krivi isključivo roditelje. Odnos će biti narušen i dijete više neće s roditeljem dijeliti svoje potrebe, želje i razmišljanja. Time se onemogućava otvorena komunikacija između roditelja i djeteta. Ako dijete ne može otvoreno razgovarati s roditeljima, ono će zadržavati svoje osjećaje u sebi ili se emocionalno pouzdati u vršnjake koji nemaju uvijek na umu ono što je u najboljem interesu djeteta.
A roditelji? I oni će na kraju biti nesretni. Svoj san neće ostvariti, vrijeme neće moći vratiti, a ostat će im i taj gorak okus u ustima da im dijete nakon svega uopće nije sretno. Stoga je pametno ponuditi djetetu opcije. Ako je ono rođeni atleta, s velikim veseljem uključit će se u sportove i neće biti problema. Ali ako je ono zaintersirano za neke druge stvari, neka sport bude obavezna rekreacija i zabava, a roditelji neka ipak slušaju koje su njegove potrebe te ga s jednakim sportskim žarom trebaju podržavati u području koje njega ili nju zanima. To je recept za emocionalno i fizički zdravo dijete i dugoročno dobar odnos svih članova obitelji.