Mnogi roditelji predškolske djece znaju da dijete u tom uzrastu često poželi ponijeti kući neke predmete koji mu se svide kao što su primjerice slatkiši ili igračke u dućanu ili pak igračka iz vrtića koja pripada njegovom prijatelju. Kako ovaj nesvjesni čin djeteta ne bi postao ustaljeni obrazac njegova ponašanja, važna je adekvatna reakcija roditelja.

Razgovor s djecom mlađom od 7 godina o krađi

Roditelji trebaju imati na umu da djeca mlađa od pet godina još uvijek ne percipiraju i ne shvaćaju koncept vlasništva. Kada se radi o vrlo maloj djeci roditelji bi im trebali pomoći da shvate da krađa nije u redu, odnosno poslati im jasnu poruku što treba učiniti. Primjerice, ako dijete uzme čokoladu u dućanu roditelji mogu pomoći djetetu vratiti čokoladu. Ako je dijete već pojelo čokoladu, roditelji mogu odvesti dijete natrag u dućan da se ispriča za krađu i da plati. 

Djecu već nakon pete godine možemo učiti pojmu vlasništva. Stvari koje njima pripadaju ne treba davati drugima bez njihove dozvole i sve ono što pripada djeci treba poštovati i tretirati kao njihovo vlasništvo. Također, od 5. godine djetetovog života razgovori mogu biti mnogo opsežniji, te se može razgovarati o hipotetskim problemima. Roditelji mogu postavljati pitanja poput: “Kako bi se ti osjećao kad bi ti netko uzeo tvoju omiljenu igračku?” i “Kako bi se tvoj prijatelj osjećao kad bi mu netko uzeo njegovu igračku?”. U nižoj dobi djeteta najbolje je učiti ga kroz igru a ne direktivnim razgovorima.

Razgovor o krađi s osnovnoškolcima

Do sedme, osme godine života djeca bi već trebala znati da krađa nije u redu i da će nakon takvog čina snositi posljedice. Kod djeteta školske dobi važno je da ono vrati ukradenu stvar i ispriča se osobi koju je “oštetilo”. U tom slučaju dijete treba otpratiti do dotične osobe i smireno mu pokazati kako postoje posljedice koje nisu ugodne i koje ga mogu posramiti. Roditelji nikada ne bi trebali kritizirati djetetov identitet i oslovljavati ga „lopovom“ ili „kradljivcem“ kada dijete nešto ukrade.  Ukoliko dijete obilježavamo takvim epitetima, ono će se uskoro i početi ponašati u skladu s njima.

Kako krađa može biti samo produžetak nekog emocionalnog nedostatka ili temeljne želje koja nije zadovoljena, uvijek je važno razgovarati s djetetom i saznati uzrok njegova postupka.

Veza između krađe i potrebe za pažnjom

Jedan od najčešćih uzroka krađe kod djece je osjećaj emocionalnog nedostatka u životu. Dijete koje nema ispunjene emocionalne potrebe osjeća se prazno iznutra, pa može krasti stvari u pokušaju da popuni tu prazninu. Mnoga djeca nemaju pažnju koja im je potrebna pa krađom pokušavaju pridobiti željenu pažnju roditelja. Krađa je njihov način kojim izražavaju svoje nezadovoljstvo i traže zadovoljenje njihove potrebe za pažnjom. U ovoj situaciji roditelji bi trebali pronaći način kako da ispune djetetovu potrebu – kada djetetu krađa više ne bude sinonim za pažnju roditelja, odnosno kada roditelji djetetu pružaju pažnju i obraćaju pozornost na dobre postupke koje dijete čini, automatski će nestati njegovo pribjegavanje krađama kao načinu za pridobivanjem toliko željene pažnje roditelja.

Krađa u adolescentskoj dobi

Nadalje, za period adolescencije karakteristično je eksperimentiranje, pa se tako može kod djeteta javiti i eksperimentiranje s krađom. Mladim ljudima je u ovom razdoblju izuzetno bitno društvo, pa se uslijed silne želje da se uklope u društvo može dogoditi da mlada osoba ukrade samo kako bi zadovoljila uvjete grupe koja traži da novi član napravi nešto uzbudljivo (najčešće je to krađa). U ovoj situaciji najviše pomaže razgovor, jačanje djetetova samopouzdanja, ali i sankcije kojima će roditelj djetetu poručiti da je samo odgovorno za svoje ponašanje i da svaki postupak nosi određene posljedice. No ukoliko roditelji primijete da je krađa njihovom  djetetu već postala navika, možda se radi o ozbiljnom pritisku vršnjaka ili pak o poremećaju poznatom kao kleptomanija. U tom slučaju, nekoliko savjeta i razgovora možda neće pomoći te će biti potreban angažman stručnjaka. U svakom slučaju, rješenje uvijek postoji kada reagiramo na vrijeme i kada ne niječemo postojanje problema.

Na kraju, smatram da je vrlo važno od najranije dobi djetetu usađivati moralne vrijednosti i pružati im uzor u tome. Izbjegavanje kritiziranja djetetova identiteta („ti si zločest/bezobrazan/kradljivac“), poticanje pozitivnih ponašanja, kritiziranje i sankcioniranje neadekvatnih postupaka bez uskraćivanja  ljubavi ključni su za prevenciju krađe kod djeteta.  I na kraju, ako do problema unatoč tome dođe, uvijek treba imati na umu da je traženje pomoći od stručnjaka prvi korak ka rješenju problema i da to ne znači da roditelj nije dobar roditelj – upravo suprotno.

AUTORICA ČLANKA: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener