Najstarije dijete stalno ima na piku ono “srednje” koje pak iz dana u dan zadirkuje ono najmlađe. Možda i obratno, ali se u svakom slučaju radi o zatvorenom krugu koji je izvor neprestanih svađa među djecom. Kako roditelji mogu stati na kraj zadirkivanju, svađama, plaču i vikanju? Ima nekoliko metoda koje će vam možda pomoći, osobito ako ste potrošili sve svoje džokere.

“Konflikti među ljudima općenito su neizbježni kada oni žive zajedno”, kazala je Adele Faber, koatorica knjige “Siblings Without Rivalry: How to Help Your Children Live Together So You Can Live Too” (Braća bez suparništva: Kako pomoći djeci da žive zajedno kako biste i vi mogli živjeti). “Pitanje je kako roditelji mogu umiriti vatru dok ona ne postane samo iskra. Konflikt će i dalje postojati, ali vatra neće prerasti u požar i spaliti kuću”, izrazila se figurativno dr. Faber.

Ključ pomoću kojeg možete stišati strasti je produbljivanje dobrih osjećaja među braćom, pa kada se pojavi svađa ili koflikt, više nije nemoguće pronaći neko zajedničko stajalište.  

Ima i nekoliko konkretnih primjera kako to postići.

Uvijek možete sazvati obiteljski sastanak na kojem ćete reći: “Naša obitelj ima problem i on se neće riješiti ako svatko od nas ne predloži jednu dobru ideju. U obitelji imamo puno pametnih glavica i vjerujem da ćemo zajedno odgonetnuti kako riješiti ovu svađu”.

Riješite problem uvreda. Recite djeci da sve izbace iz sebe što ih muči i stavite na popis stvari zbog kojih se ljute jedno na drugo. Prigovori će se vjerojatno svesti na nešto poput: “Mrzim kada uzima moje Legiće i ne vrati mi ih” ili “Uvijek me smeta kad se igram na kompjuteru” i slično.

Rješenje na ove prigovore potražite kod samih mališana. Pitajte ih što bi oni željeli da se dogodi. Pritužbe će se pretvoriti u zahtjeve. Sve zahtjeve i prijedloge zapišite na papir, ma koliko vam se neki činili suludi, i ponudite svakom djetetu veći broj rješenja od kojih mogu odabrati ono koje će moći slijediti. Ako je problem igranje na računalu, djetetu koje je izazvalo svojim smetanjem svađu ponudite rješenja poput: Čekat ću svoj red na igranje, Neću smetati druge dok su na kompjuteru, Neću namjerno izazivati brata dok nešto radi sam i slično.

Djeca vole neki oblik kontrole u rješavanju problema. Pružanjem veće lepeze pozitivnih izbora, dobivaju dojam kako sami kontroliraju situaciju i kako imaju određenu moć u konfliktu.

Kada se svi zajedno složite oko određenih zahtjeva i rješenja, napravite plan. On može biti napisan u obliku rasporeda, pravila ponašanja, pozitivnih afirmacija i slično, pa je najbolje zapisati plan na veliki komad papira i zaljepiti ga negdje u kući gdje svakome može biti potsjetnik.

No tu nije kraj. Za tjedan dana sazovite novi sastanak i ponovno prođite kroz stare probleme i plan, te pokušajte zajedno vidjeti funkcionira li cijela stvar na svakodnevnoj bazi. Dozvolite amandmane na zaključke, dodatke i brisanje pojedinih stavki vašeg malog obiteljskog zakonika. Isto tako zapišite nove probleme i rješenja koji su se u međuvremenu pojavili.

Djeca moraju shvatiti da je suživot jedan proces i da su ona njegov dio. I nisu samo dio procesa već i dio svih rješenja.

Kao roditelji, naša je zadaća osluškivati osjećaje djece i pomoći im da se s tim osjećajima snose i nauče ih kontrolirati, osobito u konfliktnim situacijama. Ukoliko su osjećaji jednog djeteta prema drugom negativni, upravo tako to treba i prihvatiti. Nije dobro ignorirati negativnosti i svađe među djecom i pustiti ih da ih sami razrješavaju. Radije sjednite s djecom za stol, dajte im do znanja da slušate što vam imaju za reći, dajte im šansu da verbaliziraju negativne osjećaje i ponudite pomoć u rješavanju uzroka koji su doveli do srdžbe, gnjeva i agresivnosti.

Dr. Faber ponudila je i konkretni primjer jednog pozitivnog razgovora:

Dijete: Mrzim Juricu!
Roditelj: Uf, nešto je učinio što te doista razljutilo.
Dijete: Otvorio je moju rođendansku čestitku koju su poslali baka i djed!
Roditelj: To te znači uznemirilo. Želiš da tvoj brat zna kako bi samo ti trebala otvoriti kovertu i poštu ako je naslovljena na tvoje ime.
Dijete: Da! Ja otvaram svoju poštu!
Roditelj: Možeš mu reći “Hej, ako pošta dolazi u ovu kuću s mojim imenom na njoj, ne želim je ti otvaraš. A isto tako ja neću otvarati tvoju poštu”.

Ovaj primjer pokazuje kako roditelj treba dozvoliti djetetu da ispriča što ga je razljutilo i što ga muči, te pomoći mališanu da problem barem pokuša riješiti na civilizirani način.

(JK)