Istovremeno, osnažujemo djetetov osjećaj kompetentnosti, njegove osobne važnosti, potičemo njegovu samostalnost i razvoj samokontrole. Dijete kojem je dan izbor, dana mu je određena kontrola nad situacijom. Izbori zahtijevaju od djeteta da se osvrne na vlastite unutarnje resurse.
Ukoliko roditelj ili neka druga odrasla osoba uvijek rješava djetetov problem, tada se dijete nauči oslanjati na vanjske resurse. S druge strane, vježbanjem donošenja odluka na osnovi ponuđenog izbora, dijete uči prihvaćati odgovornost za vlastite izbore i postupke.
Davanje izbora djetetu smanjuje se borba moćiizmeđu roditelja i djeteta. Osim toga, što je najvažnije, tako se čuva odnos između roditelja i djeteta koji su time osnaženi. Roditelj je odgovoran i ima kontrolu nad oblikovanjem izbora koje nudi, a dijete je odgovorno i ima kontrolu nad vlastitim izborom.
Primjerice, ako trogodišnja Sara ima problema s oblačenjem ujutro, roditelj treba večer prije osmisliti koji izbor će ponuditi Sari ujutro (kako bi se izbjegla borba oko jutarnjeg oblačenja). Nakon što Sara odabere između dva ponuđena izbora, izvadi se odabrana odjeća iz ormara. Djeca kojoj je dana odgovornost za donošenje odluka češće poštuju odluku.
U odabiru izbora, da bi se prevenirali problemi, važno je da roditelj razumije pravi problem s kojim se dijete suočava. Ako dijete svaki puta dođe doma gladno i želi jesti nešto slatko, dok roditelj želi da jede zdravi obrok, potrebno je unaprijed isplanirati i pripremiti bar dvije ponude zdrave hrane koju dijete voli. Prije nego što dijete zatraži sladoled, može ga se pitati: "Ivane, kupila sam grožđe i trešnje, što od toga želiš?"
Ili, ako je roditelj ispekao djetetove omiljene kolačiće, ali smatra da petogodišnje dijete treba pojesti samo jedan ili dva kolačića, može se reći:
"Mario, ispekla sam tvoje omiljene kolačiće danas, želiš li jedan kolačić ili dva kolačića?"
Kada se djetetu daju izbori, važno je voditi računa o sljedećem:
- Potrebno je dati izbore prikladne za razvojnu dob djeteta koji su jednako prihvatljivi i roditelju i djetetu.
- Jako je važno da je roditelju ok djetetov izbor. Ne smije se pokušati manipulirati s djetetom da učini ono što roditelj zapravo želi tako što mu se ponudi jedan izbor koji roditelj želi i drugi za koji roditelj zna da se djetetu neće svidjeti.
- Unaprijed osmisliti izbor koji će se ponuditi djetetu
- Ponuditi male izbore maloj djeci, a velike izbore velikoj djeci. Primjer: Trogodišnje dijete se može nositi jedino s odlukama kao što su biranje između dvije majice ili dvije ponude za jelo. "Sara, želiš li u vrtić obući svoju crvenu ili rozu haljinu?", "Marko, želiš li jabuku ili naranču?"
Izbori i kućna pravila
Prije svega, važno je voditi računa o sljedećem:
1. Započnite s usvajanjem jednog pravila
2. Ponudite dva izbora – jedan pozitivno oblikovan, koji uključuje posljedicu za poštivanje pravila i drugi koji opisuje posljedicu koja se djetetu ne bi svidjela za nepoštivanje pravila
3. Posljedica za nepoštivanje pravila mora biti primjerena, logična, izvediva
4. Posljedice provoditi bez popuštanja i ljutnje
5. Posljedica vrijedi samo za danas kako bi svaki novi dan pružao djetetu novu šansu da koristi unutarnje resurse za samo-kontrolu
6. Reflektirati djetetov izbor s empatijom, ali ostati čvrst
7. O izborima komunicirati jasno i objektivno te dati djetetu šansu da izabere po svom izboru. Roditelj pri tome ne smije „navijati“ za niti jedan od ponuđenih izbora.
Lea svaku večer ponavlja isto svojoj djevojčici Ivani - „operi zube nakon večere“. No umjesto da Ivana opere zube, ona se igra sa vodom, gleda se u ogledalo. Čini sve, ali ne pere zube. Lea se osjeća stvarno frustirano, ljuto i tek kada povisi glas, Ivana opere zube. Da bi se to spriječilo, Lea može uvesti novo kućno pravilo i prezentirati ga Ivani na sljedeći način:
„Ivana, sada ćemo uspostaviti novo, važno pravilo u našoj kući“ (velike riječi privlače djetetovu pažnju)
„Kada izabereš oprati zube prije spavanja, izabrala si da danas slušaš priču.
Kada izabereš ne oprati zube prije spavanja, izabrala si da danas ne slušaš priču.“
Važno je biti svjestan kako ove rečenice na prvu mogu djelovati čudne. No to je zato jer u pravilu tako ne razgovaramo sa djetetom premda je to iznimno važno. Ukoliko se svakodnevno koriste ovakve rečenice, s vremenom i nama i djeci postanu normalne i uobičajene.
Budući da djeca vole nove stvari, moguće je da će na prvu pristati na novo pravilo. To ne znači da će ga se i sjetiti poštivati u kada ta situacija stvarno dođe. Ono što je važno jest da roditelj bude svjestan da treba potaknuti djetetove unutarnje resurse i samokontrolu kako bi zapamtilo i poštivalo pravilo, što ne uključuje stalno podsjećanje na njega od strane roditelja.
To bi konkretno značilo sljedeće:
Iduću večer, Lea govori Ivani: „Ivana, večera je gotova. Vrijeme je za spremanje u krevet.“ Nakon što je to jasno rekla, Lea uzima suđe s stola i počne pospremati po kuhinji.
Bez obzira što Ivana radi (naravno, osim ako ne ugrožava svoju ili tuđu sigurnost), Lea ništa ne govori. Kada završi s uobičajenim pospremanjem, Lea odlazi u kupaonu vidjeti što Ivana radi.
a) Ivana se igra s vodom i nije oprala zube. Lea joj govori: „Čini se da si odlučila da večeras nećeš slušati priču“
Čak i ako Ivana odmah krene prati zube, već je odabrala da neće slušati priču. Lea na to može reći: „Oh, misliš da ćeš moći slušati priču ako sada opereš zube, ali je pravilo da opereš prije odlaska na spavanje.“
Ako Ivana zamoli mamu za novu priliku, Lea ju upućuje na posljedicu, mirno i empatično: „Znam da sada želiš da si odabrala oprati zube prije spavanja, pa da sada možeš odabrati slušati priču. Sutra možeš odabrati oprati zube prije spavanja i odabrati slušati priču.“
b) Lea zatiče Ivanu kako pere zube.
Lea kaže: „Vrijeme je za spavanje – čini se da si danas odabrala slušati priču.“
Djeca sve, pa tako i izbore i preuzimanje odgovornosti za njih mogu učiti kroz igru. Program "Terapija igrom za roditelje" poseban je oblik edukacije za roditelje koji žele svoje dijete nenametljivo naučiti važnim i vrijednim životnim vještinama.