Stres nije nešto rezervirano samo za odrasle. I djeca se suočavaju s velikim količinama stresa u svojoj svakodnevici i interakciji s drugom djecom i odraslima. Postoji niz situacija koje uznemiruju, opterećuju, drže u napetosti i uzrujavaju djecu. Osim spomenutih, stres izaziva kod djece i osjećaj bespomoćnost te osjećaj da nisu u balansu s okolinom i svijetom koji ih okružuje. Većina mališana neće nam znati reći, baš tim riječima, što ima se događa i kako se točno osjećaju, pa često ni ne primijetimo da su pod velikim pritiskom.

Stoga je nužno razgovarati s djecom o njihovim osjećajima kako bi saznali je li nešto pošlo po krivom i je li dijete u stanju stresa. Kad saznamo što je uzrok stresa i napetosti, djetetu trebamo pomoći da se nauči snositi s takvim situacijama kojih će zasigurno biti puno u budućnosti, ali i da umanji negativne osjećaje i primiri misli i brige koji ga opterećuju.

Donosimo nekoliko savjeta kako prepoznati faktore koji uzrokuju stres kod vašeg djeteta.

 

1. Škola ili vrtić

Znate li kako se vaše dijete doista osjeća u vrtiću ili školi? Od prvog dana uključivanja u kolektiv, pa kroz čitavo školovanje djeca se suočavaju s brojnim izazovima. Ti izazovi najčešće su: privikavanje na nove odgojiteljice, učitelje i profesore, snalaženje u prostoru vrtića ili škole, postizanje uspjeha i dobrih ocjena, sklapanje i održavanje prijateljstva, prevladavanje raznih strahova (od vršnjaka koji su dominantniji, javnog nastupa, određenih aktivnosti, zadirkivanja…) i poštivanje autoriteta i pravila koja često nisu u skladu s djetetovim temperamentom. Sve nabrojeno puno bi bilo i za odraslu osobu te jako podsjeća na naše vlastite izazove na radnom mjestu.

Stoga povremeno pitajte dijete kako se osjeća u školi ili vrtiću? Možda vam neće odgovoriti na ovako izravno pitanje, ali puno možete saznati i preko raznih podpitanja. Primjerice, “Tko se s kime najviše druži u razredu? Tko je neposlušan? Kakve je volje bila učiteljica?”. Dijete će možda puno lakše ispričati da li ga nešto muči kada mu pitanje nije izravno postavljeno već mu se da prilika da općenito priča o atmosferi i događajima u razredu ili vrtićkoj grupi. Kod manje djece izvrsno funkcionira razgovor koz igru. S omiljenim igračkama dijete se kroz igru može navesti da rekonstruira neki događaj iz vrtića ili neko negativno iskustvo.

Cilj je djetetu dati priliku i prostor da priča o vrtiću ili školi, a kroz priču puno ćete toga saznati i o njegovim osjećajima, stresovima i položaju u kolektivu.

 

2. Obiteljski život

Bez obzira koliko se ukućani trudili djeci osigurati mirno i sigurno obiteljsko okruženje, neka djeca vrlo su osjetljiva na svaku promjenu dinamike u obitelji. Njihove male antenice itekako su osjetljive na osjećaje i raspoloženje roditelja i mogu nanjušiti da nešto nije u redu.

Živimo u užurbanom svijetu i tempo života je ponekad nepodnošljiv jer treba manevrirati kroz različite izazove i snositi se s najrazličitijim pritiscima. Novčani problemi, stres na poslu, neljubaznost osoba iz naše okoline, opterećivanje od strane drugih i rasipanje energije na tuđe probleme, samo su neke od situacija koje nas čine umornima i nervoznima, a nedvojbeno te osjećaje donosimo kući i oni imaju utjecaja naš obiteljski život.

Zbog napetosti, svađa ili velikih promjena u obitelji (smrt člana obitelji, razvod, bolest) djeca mogu postati itekako zabrinuta, napeta i uznemirena. Djeca rijetko to pokazuju izravno, ali potiskivanje stresa u njima može izazvati razne iracionalne strahove, osjećaje krivnje, tikove, emotivnu preosjetljivost, dugotrajno tugovanje, pa čak i neke fiziološke reakcije kao što su mokrenje u krevet, odbijanje hrane ili problemi sa spavanjem.

Naravno, životne nedaće i probleme ne možemo izbjeći, ali možemo o njima razgovarati s djecom. Postoje teme koje nisu za dječje uši i ne treba im prepričavati što je točno pošlo po krivom, već treba s njima razgovarati o njihovim osjećajima.

 

3. Izgled

Do polaska u osnovnu školu djeca se rijetko zamaraju svojim izgledom. Ona mogu primijetiti je li netko drugačiji od njih, imaju određeni “ukus” (što žele odjenuti, tko im se sviđa i sl.), ali ne procjenjuju se u odnosu na druge na relaciji lijep-ružan. Ipak, od najranije dobi izloženi su snažnom marketingu koji forsira priče o ljepoti, koji nas savjetuje što da jedemo, kako da vježbamo, kako da ostanemo vječno mladi, što da odjenemo, kako da se šminkamo i uljepšavamo. Kad dođu u određenu dob, ni djeca nisu imuna na slike savršenih muškaraca i žena i skloni su težiti tome da što prije izgledaju baš poput manekena koji krase naslovnice magazina, jer to smatraju kanonom ljepote.

Djeca žele biti lijepa, jer žele biti prihvaćena od većine. To posebno dolazi do izražaja u tinejdžerskoj dobi kada su pod sve većim pritiskom da se nekome trebaju sviđati. Ako imaju višak kilograma, nose aparatić za zube, naočale, imaju puno akni i bubuljica, masnu kosu, žućkaste zube, dlačice na “krivom” mjestu, nedepilirane noge, madež na “krivom” mjestu – bilo koje od tih fizičkih obilježja može izazvati osjećaje neprihvaćanja, stresa, nezadovoljstva, manjka samopouzdanja i samokritičnosti.

U takvim situacijama, važno je da se roditelji educiraju o tome kako razgovarati s tinejdžerima i kako im pomoći da steknu samopouzdanje i usvoje drugačije, ispravnije vrijednosti u životu. Ovo je vrlo kompleksno pitanje koje može rezultirati ozbiljnim problemima (poremećajima u prehrani, samoozljeđivanjem, delikventnim i neželjenim ponašanjima), pa je važno biti otvoren za razgovor i na vrijeme detektirati je li dijete pod stresom zbog svog izgleda te pronaći načina kako da se osjeća sigurno i ugodno u vlastitoj koži.