Iako sam sa svojim ocem u korektnim odnosima, imam osjećaj da među nama ipak nije sve rečeno. Kao i na veliki broj žena koje poznajem, otac je i na mene ostavio dubok utjecaj, dublji no što sam uopće bila svijesna i ne nužno samo pozitivan. Ako je i za vas odnos s ocem ispunjen ljubavlju, razumijevanjem i povjerenjem nedostižan ideal, svakako pročitajte ovu knjigu.
Kao što stoji na koricama knjige, otac je iznimno važna osoba u životu svake žene. On je prva muška figura i o njemu ovisi razvoj žene i svih njezinih potencijala. Ukoliko je taj odnos bolan, mučan i nepotpun, odnosno ranjen, žena će to vrlo brzo, još u dječjoj dobi, osjetiti na svojoj koži.
Dr. Leonard knjigu započinje svojom vlastitom pričom. Njezin otac bio je alkoholičar i agresivac. Ona je godinama patila od osjećaja krivnje, srama, manjka samopouzdanja, imala je problema s povjerenjem u muškarce, prezirala je slabiće i bila sklona sterilnoj kontroli svih aspekata života. Zbog svega navedenog njezin život bio je pun straha, gorčine, bijesa i suza, zbog kojih nije mogla uživati u svakodnevici, biti produktivna, kreativna i ispuniti sve svoje potencijale.
Njezina kreativna i životna "paraliza" odvela ju je na bolno putovanje u vlastitu nutrinu i raspetljavanje odnosa s ocem, na dešifriranje zamršenih obrazaca ponašanja nastalih zbog ranjenog odnosa s ocem, na pomirenje s ocem u sebi (koji je umeđuvremenu umro) i ponovno otkrivenje svoje ženskosti i ženstvenosti, ali ovaj put na temeljima unutarnje ženske snage, kreativnosti, intuicije i inteligencije, ali i ranjivosti, (samo)prihvaćanja i samopoštovanja.
Kroz raspetljavanje svoje priče posvetila se filozofiji, psihologiji i na kraju jungovskoj psihoanalizi koju je doktorirala i život posvetila pomaganju drugim "ranjenim ženama" koje su zapele u određenim blokirajućim obrascima naučenim u djetinjstvu, u roditeljskom domu. I sama knjiga svojevrsni je njezin osobni put u iscjeljenje.
U razgovorima s drugim ženama, upoznala je stroge i autoritativne očeve, očeve koji su zapravo željeli sinove, koji su očekivali previše od svojih kćeri, one koji su bili emotivno hladni i distancirani, nezainteresirane i odsutne. Kroz priče svojih pacijentica upoznala je očeve koji su bili ovisnici, koji su otišli, poginuli i umrli, koji su bili bolesni i krhki ili neuspješni. Upoznala je očeve koji su previše voljeli svoje kćeri, vječite dječake koji mrze obaveze, koji su se previše igrali i vezali svoje kćeri posesivnom ljubavlju. Ukratko, priča je na tisuće, a malo je onih u kojima nema nikakvih povreda na realciji otac-kćer. Osim primjera iz vlastite prakse, dr. Leonard nam donosi i primjere iz književnosti, iz mitova i tragedija, filmova, bajki i legendi.
Isto tako, Osim biološkog oca ili oca skrbnika, žena može biti sputana i ranjena zbog društva koje se često prema ženama ponaša kao kruti, patrijahalni, loš otac koji kulturološki umanjuje vrijednost žene.
Obrasci po kojima se otac (ili patrijahalno društvo) odnosio prema svojoj kćeri kada je odrastala, kasnije se u njoj kao odrasloj ženi manifestiraju u niz negativnih stavova o samoj sebi, negativnih postupaka prema sebi i drugima, u blokadi kreativnih energija, u nemogućnosti da osnuje i zadrži zdravu vezu s muškarcem, da se ostvari kroz osobni uspjeh i da otkrije svoj ženski identitet. Čak i kad žena na površini djeluje uspješno, čvrsto i zadovoljno, ispod se može nalaziti ranjeno biće, nesigurno, puno strahova, očaja, bijesa, zamjeranja i samosažaljenja. Drugim riječima, a kako kaže sama autorica "ako otac nije predan i odgovoran prema svojoj kćeri, ako ne podupire njezin intelektualni, profesionalni i duhovni razvoj i ako ne cijeni njezine jedinstvene osobine kao žene, sve to ranjava njezin ženski duh".
Većina žena s ovim se negativnim osjećajima snosi na dva načina: 1. Poriču da bilo kakav problem u odnosu s ocem postoji, nastoje se maksimalno prilagoditi i ostaju poslušne vječne djevojčice koje pristaju cijeli život prihvaćati tradicionalno oblikovanu ulogu žene. Ostaju ovisne o svojim muškarcima ili društvu, sklone su prihvaćati identitete koje im drugi nameću, prepuštati drugima svoju snagu te odgovornost za oblikovanje svog života. Takve žene mogu djelovati nevino, krhko, pasivno, bespomoćno i poslušno, odnosno onako kako je to njihov otac ili društvo od njih zahtijevalo kada su odrastale. Vrlo često im je važnije što će reći društvo i okolina i cijeli život žive prema očekivanjima drugih. 2. Izbjegavaju se suočiti s ocem, dok ga istovremeno okrivljuju i zamjeraju mu, opiru se svemu što otac i njegov odgoj predstavljaju, grade oklop oko sebe i pretvaraju se u borbene buntovnice koje su sve što njihov otac nije. Ukoliko je otac bio neadekvatan ili ih je zanemarivao, često same prihvaćaju ulogu "muškarca" i smatraju da se o svemu moraju same pobrinuti. Sklone su pod svaku cijenu ostvariti uspjeh, borbenije su i pod svaku cijenu moraju imati kontrolu nad svim aspektima života. Takve žene jednostavno grade sustav obrane i oklop kojim se žele zaštititi od kaosa, nereda, nedostatka strukture, napuštanja ili odbacivanja, koje su proživjele u djetinjstvu.
Ta dva konfliktna obrasca najčešće postoje istovremeno u psihi žene i u vječitom su sukobu. U svakom slučaju i jedan i drugi obrazac zapravo su samo odbacivanje odgovornosti za osoban rast.
Da sada ne bi ovdje prepričavali sadržaj knjige, najvažnije što o njoj treba reći je da dr. Leonard nudi rješenje kroz specifičan proces samoispitivanja, pod cijenu samodestrukcije, postepenog ulaska u vlastite bolne uspomene uz pomoć dešifriranja snova, objašnjenja vlastitih negativnih emocija i traženja alternativnih odgovora na neka naša pitanja.
I sama napominje da se radi o dugotrajnom procesu koji može trajati godinama, ali je nužan za iscjeljenje žene koja je bila povrijeđena od prve muške figure u svom životu i nikada zapravo tu povredu nije osvijestila ili zaliječila.
Krajnji cilj je odustati od uloge vječne djevojčice koja ne zna preuzeti odgovornost za svoj život, odustati od uloge borbene ratnice koja osuđuje i okrivljava te pokušati dešifrirati kako je nedostatak očinstva i očinske figure utjecao na naš život. Na taj način možemo osvijestiti sve povrede i na kraju ih prihvatiti i otpustiti te preobraziti vezu s unutarnjim ocem. U samom procesu moguće je ponovno prihvatiti oca (čak i ako je već preminuo), prihvatiti ga u sebi i uzeti one pozitivne strane ličnosti koje nam je dao i ostavio. Ono pak što nam nije dao i što nam nedostaje, trebamo ponovno izgraditi u sebi, ali iz pozicije ženskog identiteta koji je satkan od nevjerojatne intuitivne snage, kreativne energije i suosjećanja (i za sebe i za oca).
Čak i ako se niste pronašli u ulozi ranjene žene, ova knjiga odlično je štivo o putovanju žene u vlastitu nutrinu i o samoizlječenju kroz razumijevanje svoje jedinstvenosti, svoje posebnosti i kvaliteta koje ženu čine ženom. Metode i tehnike primjenjive su na više aspekata života, a ne samo na odnos koji imamo s ocem i posljedice tog odnosa. Jednostavno nam pomažu osluškivati svoju nutrinu, razumijeti je i pomoći si da je zaliječimo od svih negativnosti ili pak da uživamo u svemu pozitivnom što nam daje.
Knjigu je izdala izdavačka kuća Planetopija.
DOBITNICA KNJIGE U IGRI DARIVANJA:
BARBARA UKAS, Jezera