Dijete se započinje igrati već u dojenačkoj dobi. U tom razdoblju dijete istražuje okolinu putem svojih osjetila. Ono promatra svijet oko sebe, veselo gleda šarene boje zvečke, osluškuje zvukove koje ona proizvodi, stavlja zvečku u usta, trese, baca ju na pod, istražuje što sve može raditi s njom. Stalnim promatranjem, baratanjem i istraživanjem predmeta dijete gomila svoja iskustva, više uči o određenom predmetu i njegovu funkcioniranju. Postupno uočava da se kocke ne moraju samo bacati na pod već se od njih može sagraditi toranj, da se autić može voziti po podu, da se bojicom može ostaviti trag na papiru i sl.

Simbolička igra

Oko druge godine pa nadalje dijete počinje razvijati simboličku igru. Sposobnost zamišljanja i maštanja omogućuju mu da stvari i predmeti poprimaju neko drugo značenje. Tako olovke postaju žlice kojima se hrani medo, kutija postaje auto, leteće kocke postaju avioni, običan papir postaje novac u igri dućana i sl. Kako dijete odrasta simbolička igra postaje sve zastupljenija i kompleksnija. Dijete počinje imitirati uloge iz svakodnevnog života. Počinje se pretvarati da je policajac, doktor, frizer, roditelj, sestra, brat i sl. Kasnije dijete igra uloge koje osobno nije iskusilo, primjerice pretvara se da je gusar, svemirac, čarobnjak i sl. Putem simboličke igre dijete razvija maštu, stvara ideje za rješavanje problema, poboljšava govorno izražavanje, prorađuje svoja emocionalna iskustva, uči se uživljavati u tuđu perspektivu i razvija svoje socijalne vještine.

Nakon pete godine djeca sve češće pokazuju interes za sudjelovanje u različitim igrama s pravilima. Primjer takvih igara su igre skrivača, graničara, razna utrkivanja, igre kartama, Memory, Crni Petar i sl. Djeca kroz ovakve igre uče se nositi s uspjehom i neuspjehom, poštivati pravila i surađivati s drugim igračima.

Kako se igrati?

U današnjem svijetu sve se događa ubrzanim tempom. Roditelji puno vremena provode na poslu, imaju dosta obveza kod kuće i sve manje vremena za provođenje u slobodnoj igri s djecom. Stoga je vrlo bitno da dragocjeno vrijeme s djecom provedete na što kvalitetniji način. Za početak predlažem da se opustite zajedno s vašim djetetom, isključite televizor, zaboravite na ručak koji trebate napravit, posao koji trebate obaviti. Sjednite na pod, „spustite“ se na djetetovu razinu i započnite veselu igru s vašim djetetom. Promatrajte što vaše dijete radi, što voli i slijedite njegov interes u igri. Ne namećite svoja pravila, već se pridružite njegovima.

Komentirajte aktivnost djeteta, opisujte što radi i na taj način jačajte govorne sposobnosti vašeg djeteta. Istraživanja pokazuju da dijete najbolje uči kad mu opisujete predmet njegovog interesa. Proširujte igru raznim pitanjima primjerice: „Što ćemo praviti od ovih drvenih kocaka? Kako ćemo napraviti dvorac? Gdje ću staviti ovu crvenu kocku? Tko živi u ovo prekrasnom dvorcu? Kako izgleda princeza?“ Pretvarajte se, glumite raznorazne uloge, koristite afekt, potaknite dječju maštu, potičite dijete na rješavanje problema u igri (npr. pretvarajte se da ste princeza koju treba spasiti). Uspostavite što bolju interakciju s vašim djetetom i pobrinite se da oboje uživate u njoj!

Kakvu igračku odabrati?

Danas postoji mnoštvo igračaka na tržištu i često se pitamo koju odabrati za naše dijete. Igračka treba predstavljati izazov za dijete. Ukoliko dijete brzo riješi problem ili to nikad ne uspijeva, ta ga igračka sigurno neće interesirati. Ali ako dijete nakon više pokušaja uspijeva riješiti problem, ono će se vraćati toj igrački privučeno čimbenikom „povremene nagrade“. Klasičan primjer izazovne igračke za manju djecu su kocke. Dijete slaže kocke u toranj koji se na kraju sruši. Djetetu je dakle izazov naslagati što više kocaka prije nego se toranj uruši te će iz tog razloga tu radnju više puta ponavljati.

Mnoge igračke na tržištu su loše dizajnirane te dijete često više interesira sama ambalaža u kojoj je stigla plastična lutka ili vlakić. Kutija u kojoj je bio vlakić može biti mnogo zabavnija jer potiče maštu, ona može biti brod, auto, šešir, lonac za kuhanje. Stoga nastojite birati igračke koje nude više mogućnosti, koje se mogu rastavljati, sastavljati, koje potiču dijete na istraživanje i maštanje.

Ukoliko su vam igračke preskupe, ne očajavajte jer posjedujete najvredniju igračku na svijetu koju nitko ne može kupiti-SEBE. Koja igračka iz dućana može toliko razgovarati s djetetom, vrtjeti ga, okretati, škakljati, posjedovati toliko uloga i likova u sebi? Odgovor je ni jedna. Stoga posvetite se vašem djetetu i budite njegova omiljena „igračka“.

Autorica teksta:

Alma Džanović, mag.rehab.educ.

Kabinet Korneo

Zašto se roditeljima teško igrati?