Naša je kćer sa deset mjeseci sama jela sa žlicom i vrlo preciznim zahvatima uspijevala ugurati sav sadržaj u usta. S otprilike godinu dana pila je iz obične čaše. Praktički od kada hoda pomaže vaditi suđe iz stroja za pranje suđa. Jednom prilikom dok se pentrala po konstrukciji koja je uključivala tobogan i penjalicu i još svašta nešto, nekoliko se roditelja čudom čudilo kako to može, a ima tek 15 mjeseci. Svaki puta kada dođemo iz nabavke ona se vrlo važno uključuje u proces vađenja namirnica iz vrećica i spremanja u kuhinjske elemente, a najponosnija je kada nešto prolije i trči po krpu kako bi to obrisala.

Od kada je počela govoriti (još uvijek malo i pomalo nerazumljivo) glavna joj je riječ „sama“.

Komentar naših prijatelja, rođaka, susjeda kada vide vještine kojima je naša kćer ovladala redovito je: „Blago vama, stvarno ste imali sreće“.Ja se slažem s njima. Mislim da imamo divno dijete, po prirodi strpljivo i fokusirono na aktivnost koju čini iznad prosjeka djece njene dobi.

Ipak, nije se rodila  samostalna. Mi, njeni roditelji, skromno si pripisujemo neke zasluge.

Primjerice od kada je počela jesti krutu hranu utrpali smo joj žlicu u ruke (sa sedam mjeseci) i pustili ju da se igra. Ona je mljackala i trackala i uglavnom cičala od sreće, a većina ručka je završila na podu, a ponešto i na zidu u blizini. Ja bih ju kao dobra majka na kraju nadohranila i pomogla joj da nešto sadržaja završi u ustima. Uglavnom, svakodnevnom vježbom vrlo je brzo savladala korištenje žlice i time razvijala mikro motoriku. Isto je tako bilo sa čašom. Uz, naravno, nebrojena presvlačenja prolivene odjeće prije nego što je naučila kako da otpije gutljaj bez da polovica tekućine ne završi na majici.

Onda je prohodala, pa se uključila u ozbiljne poslove poput stavljanja rublja u stroj za pranje rublja, vađenja suđa iz perilice, brisanja stola, metenja, vađenja namirnica, usisavanja… Predivno nam je gledati njeno ponosno lišce kada nešto uspije sama. Glavna je.

Ono što je za roditelje bitno u razvijanju dječje samostalnosti  jest oboružati se strpljenjem i pustiti dijete da samo proba i pri tome griješi. Naravno da mu je u početku za bilo koju novu vještinu potrebno više vremena i da će ponekad (u početku uvijek) nešto zaprljati ili potrgati, ali te dvije čaše što je razbila mala su cijena za ono što je razvila.

 

U razvoju dječje samostalnosti roditelje često onemogućava strah da se djetetu nešto ne dogodi. Razmislimo na trenutak o tome što donosi briga o djetetu: Svaki čin zaštite našeg djeteta ima dva učinka: S jedne strane on štiti naše dijete od fizičke povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete (po našoj ocjeni) ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava. I sve je u redu dok naša procjena, koju nesvjesno donosimo, odgovara stvarnosti – dijete bi zaista bilo ozbiljno povrijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pri tome prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna.

No ponekad (usudile bismo se reći – vrlo često) podsvjesni mehanizam procjene ne funkcionira kako bi trebao. U strahu da se dijete ne povrijedi, čuvamo ga od prikupljanja iskustava, pa i onih bolnih, kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Na taj način onemogućavamo djetetu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života. Dijete koje je na taj način prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikada nešto pretjerano strašno nije dogodilo. Iz tog se razloga zna dogoditi da starija djeca  ne znaju narezati komad kruha ili neke druge najosnovnije vještine. Ono što je zabrinjavajuće jest da se roditelji tada čude i ukazuju im na neku drugu djecu koja te vještine imaju razvijene, iako je to zapravo ponajviše njihova (roditeljska) odgovornost.

Takvo što počinje u najranijem djetinjstvu kada roditelji toga uopće nisu svjesni. Primjerice djevojčica od dvije godine šeće s mamom. Putem susreću drugu djevojčicu otprilike iste dobi, ako ne i stariju koja se vozi u kolicima. Majka djevojčice u kolicima govori „Vidiš kako djevojčica sama hoda, a ti ovako u kolicima“. Nije za vjerovati da je to dijete samo uzelo kolica, dopremilo ih na ulici i zavezalo se u njima. To je ipak napravila mama. A ako je to i njen izbor bilo bi dobro da ne uspoređuje svoje dijete s drugim, čija je mama izabrala ne uzeti kolica i šetati sa svojim djetetom, njegovim ritmom uz puno strpljenja.

Stavljajući bebi žlicu u ruke uz rizik da će cijeli prostor biti prljav, puštajući dijete da se samo popne na tobogan uz rizik da će pasti, pružajući mogućnost djetetu da sudjeluje u kućanskim poslovima u najranijoj dobi uz rizik polupanih čaša i tanjura, puštajući dijete da ponekad samo odluči uz rizik da će pogriješiti omogućujemo tom djetetu da izraste u samostalnu, samopouzdanu osobu koja je svjesna da je za svaki svoj uspjeh zaslužna sama, a za svaki svoj neuspjeh sama odgovorna. Svaki uspjeh iza kojeg stoji samo djetetu biti će motivator za njegove daljnje uspjehe. Na taj će način sigurno ostvarivati svoje potencijale, svjesna da može sama.

Postavivši dobre temelje cijelu priču prenosimo dalje. Primjerice u osnovnoj školi. Vrlo često ćete vidjeti roditelje kako s teškim uzdahom uz pokroviteljski smješak jedan drugom govore „eto… upravo ZAVRŠAVAMO prvi razred (drugi, treći… svejedno)“. Činjenica jest da ga roditelji ne završavaju, a takvim izjavama umanjuju djetetov uspjeh. Dijete završava prvi razred. Zadatak roditelja je da omoguće  djetetu slobodno izražavanje ideja i samostalan rad i isto tako da ga ne prepuste potpuno samom sebi,  već da  s vremena na vrijeme pregledaju što dijete radi, potaknu ga i ohrabre za dalje. Nije zadatak roditelja da strepe nad svakom ocjenom svog djeteta, da brinu umjesto djeteta ima li ono zadaću, da umjesto djeteta pišu zadaću kada je ono zaboravilo na nju… Razlika između realne brige o djetetu i gušenja djeteta posvemašnjom kontrolom vrlo je važna i treba ju uočiti.

Također je jako bitno svakom djetetu pristupiti individualno, utvrditi da li dijete preferira raditi samostalno ili mu je ponekad potrebna pomoć drugih, te u skladu s tim i postupati. Ono što je najvažnije jeste da roditelji prilikom kreativnog izražavanja svoje djece budu nenametljivi i spontani. Važno je da djeci ne nameću svoja kreativna rješenja, kako se njima djeca ne bi povodila u daljem radu i na taj način “kopirala” rad odraslih, a samim tim i “stopirala” svoje kreativne ideje.

Objasniti ćemo na primjeru: Dječak je dobio lego kockice, ali umjesto da ih je sam otvorio i razgledao to je učinio njegov otac s namjerom da mu pokaže kako se to radi. No osim što ih je otvorio i pokazao, on je usput napravio i veliki bager i na taj način limitirao dječakov kreativan rad. Naime otac je stavio naglasak na djelo, učinak, uspjeh, dobar rezultat. Dječak bi teško mogao napraviti tako dobar bager. Stvaralačko može biti samo ono dijete koje s radošću otkriva svoje sposobnosti i svoje uspjehe, bez ograničenja s izvana nametnutim konačnim ciljem.

Odgojni postupci koji ometaju razvoj dječje kreativnosti, a time i samostalnosti:

–   Pretjerano zabranjivanje šaranja, rezanja, prljanja s bojama, kraće rečeno pravljenja nereda u kući
–   Ignoriranje dječjeg stvaralaštva
–   Zanemarivanje dječjeg interesa
–   Nametanje vlastitih afiniteta i interesa
–   Nestrpljivost i uslijed toga rješavanje dječjih zadataka, problema umjesto njega
–   Nedovoljan interes za djetetove želje, potrebe

Odgojni postupci koji potiču razvoj samostalnosti kod djeteta

–   Dozvoljavanje djetetu da samo istražuje
–   Dozvoljavanje djetetu da griješi
–   Dozvoljavanje djetetu da bude ono što je
–   Dozvoljavanje djetetu da bude dijete

Za vas pišu: Jelena Vrsaljko i Tatjana Gjurković, dipl. psihologinje i certificirani terapeuti igrom