Ova tema iznimno je teška, jer polazi od toga da je netko u vašoj obitelji ozbiljno bolestan, što je samo po sebi veliko emotivno opterećenje za odrasle ukućane, a kad situaciju treba objasniti djeci, sve zajedno postaje bolno. Bolno je za odraslu osobu jer je prisiljena voditi takve razgovore s djetetom čije djetinjstvo bi trebalo biti bezbrižno, ali i za dijete koje se treba naučiti snositi sa osjećajima straha, tuge i bespomoćnosti.

Statistike iz 2011. godine govore da u Hrvatskoj svake godine 10.000 žena i 10.500 muškaraca oboli od raka, a svake godine u Hrvatskoj od raka umire čak 12.500 ljudi. Kad se bolest dogodi nekome u našoj obitelji, teško je istinu sakriti od djece. Oni će kad tad shvatiti da se nešto događa i početi postavljati pitanja.

Radi se o jednoj od najtežih situacija koja se obitelji može dogoditi, pa su stručnjaci dali nekoliko smjernica kako se postaviti prema djeci i kako im objasniti da osoba koja ima im je bliska i koju vole, boluje od teške bolesti.

Kako odrediti što reći djeci, a što ne?

Najvažniji faktor prilikom ove odluke je dob djeteta. Formula je uvijek reći istinu, ali na način na koji to djeca mogu shvatiti i pripremiti se na moguće promjene koje će se dogoditi u obitelji. Djeca uvijek teže rutini u svakodnevnim aktivnostima i odnosima, jer se tako osjećaju sigurnima. Kada život postane nepredvidljiv, trebat će im vaša pomoć da se prilagode promjenama.

Maloj djeci (do 8 godina starosti) ne treba iznositi puno detalja, dok će oni malo stariji (između 8 i 12 godina) te tinejdžeri najverojatnije zahtijevati da znaju što više. Tinejdžeri, koji testiraju svoju neovisnost i granice, imat će potpuno različite brige od, primjerice, 5-godišnjaka čija svakodnevica u potpunosti ovisi o roditeljskoj njezi i brizi.

Što dijete treba znati bez obzira na dob?

Djeca svih dobi trebaju dobiti sljedeće osnovne informacije:
– Vrstu raka ili bolesti
– Dio tijela gdje se rak ili tumor nalazi
– Kako će se liječiti
– Kakve će to imati posljedice na njihov život

Hoće li se dijete uznemiriti?

Neka djeca jako će se uzrujati kada čuju da im je netko drag bolestan, dok će se neka ponašati kao da se ništa loše ne događa. Bez obzira kakva reakcija bila, važno je djetetu dati uravnoteženu sliku. Dijete treba znati da je rak ozbiljna bolest, ali ne i neizlječivo i beznadno stanje.

Emotivna reakcija djeteta ovisit će o mnogim stvarima, uključujući i kako će mu se vijest prenijeti. Ona će ovisiti i o djetetovim vlastitim iskustvima s bolestima i boravcima u bolnicama. Zato je važno da roditelji odaberu trenutak kada su smireni i staloženi. Ukoliko se radi o obitelji s oba roditelja, dobro je da oba budu prisutna kada se djetetu iznosi vijest o bolesti člana obitelji. U jednoroditeljskim obiteljima, roditelj može zamoliti odraslu osobu koja sudjeluje u djetetovu životu i u koju djete ima povjerenja, da bude prisutna kada se razgovara o raku. Također, važno je da i ta osoba bude smirena i stabilna.

Ukoliko uoči razgovora osjetite nesigurnost i uznemirenost, bolje je razgovor odgoditi za neko drugo vrijeme kada će vam emocije biti pod kontrolom. To ne znači da se pred djecom treba pretvarati da je sve super i da niste zabrinuti. U redu je čak i da djeca ponekad vide vaše suze. U redu je priznati djeci da je došao period kada ćete biti malo uznemireni, ali je isto tako važno da kad prvi puta razgovarate o bolesti koja je zadesila člana vaše obitelji, budete pod emotivnom kontrolom da bez napada panike djecu uvjerite da je u redu osjećati strah i uznemirenost, ali da ste za njih ovdje, da ćete im biti potpora i da će vaša obitelj sve zajedno prebroditi.

Postoje li neke reakcije na koje se treba pripremiti?

Svako dijete je drugačije. Neka djeca neće znati izraziti što osjećaju riječima, ali će pokazati ponašanjem. Neka djeca počinju se ponašati manje zrelo, no što inače jesu. Neki mogu početi kriviti sebe. Kod mnogih mališana povećava se razina povjerenja u roditelje.

Kako odgovoriti na pitanje o umiranju?

Djeca u određenoj dobi znaju da je jedan od potencijalnih ishoda bolesti – smrt. Stoga se može dogoditi da dijete pita hoće li oboljela osoba umrijeti, a vrlo često ih brine hoće li umrijeti i mama i tata, ako se ta bolest samo tako pojavi?

Na pitanje o umiranju svakako treba odgovoriti. Čak i ako ga dijete nije postavilo, gotovo sigurno je da o tome razmišlja i da će se taj strah javiti ukoliko razumije koncept smrti i umiranja.

Djeci se mogu reći sljedeće utješne rečenice, a ovisno o situaciji:
– Ponekad ljudi umiru od raka. Ne očekujem da će se to dogoditi, jer su mi liječnici rekli da imaju jako dobre lijekove za takve bolesti, a moj tip raka (ili osobe koja je bolesna), obično se može izlječiti.
– Liječnici su mi rekli da su mi šanse da se izlječim vrlo dobre. Ja ću im u tome vjerovati, jer imam dobre razloge da im vjerujem. Nadam se da im i ti vjeruješ. Ako se situacija promijeni i saznam nešto novo, ja ću ti to reći.
– Nema načina da sada znamo što će se dogoditi. Znat ću puno više kada završim s prvim liječenjem. Tada ću ti svakako reći.
– Liječnici puno znaju o vrsti raka koju ja imam i kako je liječiti. A ja ću dati sve od sebe i napraviti sve što treba da što prije ozdravim.
– Moj rak je dosta težak za izlječiti, ali ja ću dati sve od sebe da mi bude bolje. Za sada nitko ne zna što će se dogoditi. No ono u što možeš biti siguran je da ću biti iskren/a prema tebi o svemu što se događa. Ako se ne možeš prestati brinuti, molim te reci mi, pa ćemo zajedno pokušati ne se brinuti. Može?

Razgovoro o bolesti u obitelji ne svodi se na jedan jedini. S djetetom treba razgovarati o njegovim strahovima i opterećenjima kontinuirano, odnosno kada dijete iskaže želju i potrebu. Nikako nije pametno ignorirati naknadna pitanja ili odbiti dijete odgovorom: “Već sam ti sve rekao/rekla, premali si i ne možeš to razumijeti”.

Treba li dijete stručnu pomoć?

Ponekad, kada je bolest vezana za jednog od roditelja, odnosno za osobu koja živi u istom kućanstvu s djetetom i kada dijete svjedoči iz prve ruke simptomima i poteškoćama u kojima se draga im osoba nalazi, pojavit će se ponašanje koje može upućivati da djetetu treba stručna pomoć.
Profesionalna pomoć bit će potrebna ako:

– dijete se ne može samo snositi s osjećajima tuge
– neprekidno je tužno i zabrinuto, zbog čega ne može “normalno” funkcionirati
– neutješno je i razgovorom se ne može doprijeti do njega
– priznaje da razmišlja o samoozljeđivanju
– iznimno je osjetljivo
– vrlo brzo postaje iznimno ljuto
– pokazuje neuspjeh u školi zbog osjećaja izgubljenosti i dekoncentracije
– postaje asocijalno i zatvara se u sebe
– općenito se ponaša potpuno drugačije no prije
– ima promjene u apetitu, rutini spavanja, energiji
– nema interesa prema određenim aktivnostima koje je ranije obožavalo
– puno plače i ne može spavati