Roditelji su počeli vjerovati kako je samopouzdanje ključ prema uspjehu, boljem zdravlju i općenito životu, te su pokušavali odgojiti djecu podižući im samopouzdanje i dajući im do znanja da su jedinstveni i posebni pojedinci. No, postoje i određeni dokazi koji ukazuju da počevši od otprilike 1970-ih godina prošlog stoljeća, zapadna mladež je postala i poprilično narcisoidna. Te jednostavno dolazi se do zaključka: pretjerano podižući dječje samopouzdanje, stvaraju se maleni narcisti. Međutim, nedavno provedeno istraživanje na Sveučilištu u Amsterdamu zapravo je opovrgnulo ovu tezu, te daje potpuno novo viđenje povezanosti narcizma i samopouzdanja kod djece te u kasnijoj odrasloj dobi.
Narcizam se odnosi na pretjeranu ljubav prema samome sebi i pretjerano divljenje prema samome sebi uz bahato ponašanje i nedostatak razumijevanja za druge ljude, koji se promatraju isključivo kao alat za postizanje vlastitih ciljeva. Promatran kao društvena pojava odnosno primijenjen na društvenu skupinu pojam narcizma često se koristi za označavanje elitizma ili ravnodušnosti prema položaju drugih ljudi.
Istraživanje provedeno na Sveučilištu u Amsterdamu ipak ne povezuje u tolikoj mjeri razvoj narcizma s pretjeranim samopouzdanjem. Naime, istraživači koji su također započeli istraživanje s hipotezom samopouzdanje = narcizam, naišli su na razlike između povezanosti tih dvaju osobina. Statistički, narcizam i samopouzdanje samo su slabo povezani. Po zaključcima provedenog istraživanja, narcisti mogu imati i nisku razinu samopouzdanja, a visoka razina samopouzdanja ne znači nužno da je pojedinac i narcist. Narcisti se osjećaju superiornije naspram drugih, vjeruju da zaslužuju privilegije i traže divljenje, te jednostavno očekuju da se svijet vrti oko njih. Ako to nije ispunjeno, volju uglavnom ispoljavaju agresivnošću. Osobe visokog samopouzdanja, upravo suprotno, osjećaju se zadovoljno u vlastitoj koži, no ne vide sebe kao osobu koja je bolja od drugih.
Kako se odgajaju maleni narcisti?
Jasne su razlike između narcista i samopouzdanih pojedinaca. Kod izgradnje dječjeg samopouzdanja potrebno je biti oprezan i prepoznati (tanku) granicu između ova dva pojma. Imaju li djeca potrebnu količinu samopouzdanja uvelike ovisi o roditeljima. Može se konstatirati kako su samopouzdanje i narcizam djelomično i nasljedne osobine, no uglavnom oblikovane iskustvom osobe u djetinjstvu, odnosno potaknute odgojem koji su pružili roditelji. Smatra se kako narcisoidna djeca nastaju kao "posljedica" roditelja koji su prvenstveno precijenili mogućnosti samih sebe, a kasnije i djeteta, te je poznato da obično bez posebnog povoda smatraju kako je baš njihovo dijete pametnije od ostale djece, da ima znanja i interese u više područja, pa čak i u onim koja djeci nisu primjena. Također, često nagrađuju dijete, čak i kada nagradu nije zaslužilo, te previše potiču i uče dijete da se promatra kao posebna jedinka, potpuna različita od drugih.
Kako se odgajaju djeca puna samopouzdanja?
Samopouzdanje, s druge strane nastaje na upravo suprotan način. Stvara se kroz roditeljsku uključenost, toplinu i pažnju koja se pruža djetetu. Roditelji dijele radost s djetetom, pokazuju interes za djetetove aktivnosti, te čine sve kako bi se dijete osjećalo voljeno i cijenjeno. S vremenom, dijete će se osjećati kao individua vrijedna poštovanja, no ne nimalo bolja ili lošija od ostalih.
Iako se narcizam i samopouzdanje izgrađuju na sličan, no zapravo kroz potpuno drugačiji pristup, potrebno je biti izrazito oprezan u odgoju. Jasno je da narcizam ne nastaje zbog previše samopouzdanja, već zbog pogrešnog pristupa u nastanku istog. Umjesto da djecu učimo kako su posebni i jedinstveni, potrebno im je dati do znanja kako su voljeni i cijenjeni, kako bi izrasli u pojedince koji se ne smatraju superiornijim ili boljim od ostalih.