Kada na svijet donesete svog prvorođenca, uzbuđenje, sreća i fascinacija tim malenim čudom zaokuplja obitelj i sve koji vas okružuju. No kako mjeseci prolaze, mame sve češće bivaju zasipane pitanjima “A kada će biti drugo?” ili “Kada će Larica dobiti bracu ili seku?”. I sami roditelji s vremenom počinju razmišljati kada i da li uopće imati drugo dijete? Često o tome razmišljaju iz pozicije prvorođenca – hoće li biti usamljen bez braće, razmažen ili sebičan? Kako će izgledati njegovo odrastanje i život bez braće?

Kampanja “imaj drugo dijete” intenzivira se kako prvo dijete raste. Komentari članova obitelji i/ili prijatelja kako bi bilo dobro da dijete ima brata ili seku sve su češći, a zapravo između redaka oni govore roditeljima: nemojte biti sebični i dajte djetetu brata ili sestru za opću dobrobit čovječanstva, obitelji i vašeg djeteta.

Oni koji odlučuju imati samo jedno dijete, kad tad će se zapitati “Jesmo li doista sebični? Ili smo realni?”. Prijatelji, susjedi, članovi obitelji, bake i djedovi, pa čak i potpuni stranci, neće se ustručavati izreći svoje mišljenje o vašem reproduktivnom životu i pokrenuti taj crvić sumnje da ćete na neki način nauditi svome prvom i jedinom djetetu ako mu ne podarite braću.

U većini razvijenih zemalja, broj obitelji s jednim djetetom je najbrže rastuća jedinica društva. Samo za primjer, u Engleskoj čak 46% obitelji ima samo jedno dijete. U Španjolskoj i Portugalu je ta brojka oko 30%, a u SAD-u 22% te u naglom porastu u većim urbanim sredinama. Tradicionalna obitelj prema receptu “dječak za tebe, a curica za mene”, tata koji radi i mama koja kod kuće brine za djecu, dramatično se promijenila. Štoviše, rezultati najnovijih istraživanja centra Pew Research Center, potvrđuju da žene sve češće i u sve većem broju odgađaju majčinstvo ili u potpunosti odustaju od njega. Značajan pad nataliteta bilježi se od 2007. godine, odnosno od pojave globalne gospodarske krize i recesije.

Realnost vs. sebičnost

Žene se udaju i osnivaju obitelji kasnije no što je to bilo u prošlim generacijama, zbog čega ima i više slučajeva neplodnosti i poteškoća kod začeća prvog djeteta. Prvi put u povijesti imamo više žena nego muškaraca među radnom snagom. Više od 70% mladih mama s djecom su zaposlene i rade, neke zato što to žele, a većina zato što im treba novac za preživljavanje obitelji. Raditi i imati djecu istovremeno vrlo je stresno i teško, a da ne spominjemo da je majčinstvo za mnoge mame značilo otkaz ili smanjenje plaće.

Upravo posao i želja da se on zadrži često je jezičac na vagi koji odlučuje da se neće imati više djece. Bez obzira na zakone, mnoge su majke zabrinute da će netko drugi zauzeti njihovo mjesto na poslu, da će odsutnost značiti nazadovanje u karijeri. Ovo su razlozi zbog kojeg mnoge žene ne koriste potpuni porodiljni već se ranije vraćaju na posao. Obično nakon 6 mjeseci dopusta. Tu je i problem s financijama, a usko je vezan za nesigurnost radnog mjesta. Djeca su najveće blago i nitko normalan ne žali zbog roditeljstva, no činjenica je da djeca “koštaju”. Odgajati djecu je skupo, a osobito unatrag 4 godine kada su troškovi života vrtoglavo poskupili.

Već smo pisali o tome da oprema za novorođenče roditelje u startu stoji oko 20.000 kuna, a samo školovanje jednog djeteta (do 18. godine) oko 200.000 kuna.
Stoga je možda malo nepravedno govoriti da su roditelji koji se odluče imati samo jedno dijete sebični. Financije, baš kao i neplodnost, godine, zdravlje, način života i drugo, podjednako su dobar i opravdani razlog za ne-imanje djece.


Mitovi o jedincima

O ovoj temi također smo već pisali u članku “Srušen je mit da su jedinci razmaženi, sebični i neprilagođeni”. Naime, neki “kritičari” vaše odluke da imate jedno dijete možda će spomenuti kako jedinci mogu odrasti u osobe koje ne znaju dijeliti, koje se ne znaju zauzeti za sebe, koje su razmažene i sebične. Međutim to su samo stereotipi i mitovi koji nemaju puno veze sa stvarnošću.

Na stotine studija provedenih u posljednjih 30 godina srušile su ove stereotipe i stigme koje se pripisuju jedincima. Oni su jednako popularni, društveni, socijalno osjetljivi i prihvaćeni kao i njihovi vršnjaci. Osim toga, današnjoj djeci tehnologija omogućava društvene kontakte i veze na puno više razina, a ne samo unutar doma ili škole.

Kad je u pitanju razmaženost, roditelji današnjih generacija prakticiraju tzv. “da-roditeljstvo” bez obzira imaju li jedno, dvoje ili osmero djece. Ako i jest razmažen, jedinac se po tome vrlo vjerojatno uopće ne razlikuje od svojih vršnjaka koji odrastaju uz braću i sestre.

Svako dijete izloženo je tijekom odrastanja najrazličitijim vrstama iskustava koja će formirati njegov karakter i osigurati mu vještine koje će mu pomoći da funkcionira unutar neke društvene grupe kad odraste. Braća su samo jedan djelić te lepeze iskustva. Braća mogu imati i pozitivnih i negativnih utjecaja na formiranje našeg karaktera i socijalizaciju. Ta iskustva nisu nužno samo pozitivna.

Ukoliko želimo odgojiti stabilnog, samopouzdanog, društvenog i kvalitetnog čovjeka, puno je važnije kakvi ćemo biti kao roditelji i uzori, od toga hoćemo li podariti jedincu braću i sestre.

Nova tradicionalna obitelj

Obzirom na mnoge pritiske kojima su roditelji danas izloženi, sve više ih osjeća da će biti bolji roditelji jednom djetetu. Kao roditelji jedinca, svome djetetu mogu dati svu pažnju u ono malo slobodnog vremena koliko imaju, bolje obrazovanje, više materijalnih stvari. Za razliku od nekih prošlih vremena, sada puno opreznije ulaze u roditeljstvo i dobro promisle prije no što svojoj obitelji dodaju još jednog člana. Time i tradicionalna obitelj dobiva novu definiciju i čini se da će tu definiciju oblikovati većina – novu tradicionalnu obitelj sačinjavaju mama i/ili tata i jedno dijete. U liberalnijim demokratskim društvima u porastu je i broj obitelji s roditeljima istog spola, a broj djece u njihovim obiteljima također je u prosjeku – jedno.    

Ultimativna žrtva

Nasuprot sebičnosti stoji žrtva. Imati djecu, najveća je i najplemenitija “žrtva” koju poklanjamo sebi i društvu općenito, zbog koje je sve drugo manje važno, zbog koje se nije teško odreći svih drugih “ja želim” u životu.

Kada žena kaže “želim djecu/dijete, ALI… želim i karijeru, želim sretan brak i vezu da bi bila potpuna”, neki će to interpretirati kao sebičnost. No ono što je krivo u toj optužbi je potpuno negiranje činjenice da svaka žena zna koje su to stvari u životu koje će je učiniti potpuno sretnom. Ako su to spomenute tri – majčinstvo, karijera i sretan brak, nedostatak bilo koje od te tri životne komponente učinit će ženu manje sretnom i zadovoljnom.

Nema sumnje da su parovi koji imaju djecu sretni. Da li broj djece utječe na razinu sreće? Ovisi. To je individualno kod svakog para. Iako, istraživanje Sveučilišta u Pennsylvaniji, odnosno dr. Hansa Petera Kohlera (na 36.000 parova) pokazuju da drugo i treće dijete ne povećavaju opći osjećaj sreće kod roditelja. Osim navedenog, neke su studije pokazale da su roditelji s više djece pod većim stresom i imaju manje vremena za njegovanje svog odnosa i braka.

Kada osnivamo obitelj, često ne razmišljamo o tome da ćemo imati samo jedno dijete, ali zadnjih je godina to za mnoge “najsretnije” rješenje.

I na kraju, za očekivati je da će ljudi s vremenom prihvatiti novu tradicionalnu obitelj koja ima jedno dijete i fokus (čitaj “pritisak”) staviti na parove koji uopće ne žele imati djecu. Na one koji su bez djece zato što tako žele. Možda ćemo ponovno slušati iste osude kao što smo desetljećima slušali za roditelje jedinaca: oni su sebični, neozbiljni, materijalisti… No to je tema za neki drugi članak.