Hranjenje djece: Umjesto strogih pravila, isprobajte "podjelu odgovornosti u ishrani"

Hranjenje djece i prehrambene navike veliki su izazov, ali ponekad i noćna mora roditelja.

prisilno hranjenje djece

Dok pojedina djeca nemaju nikakvih problema s hranjenjem i pojedu sve što im se stavi na tanjur, neka odbijaju većinu hrane, ponekad iz hira, a ponekad jer zaista nisu gladna. No, roditeljima je teško uočiti razliku između odbijanja hrane iz hira ili iz stvarne potrebe jer djeca nisu gladna.

Usvajanje prehrambenih navika izuzetno je važno i jedno je od najvažnijih vještina koja se stječu od najranije mladosti pa je većina roditelja ponekad i prestroga i poprilično dosljedna kad je riječ o prehrani. Stroga roditeljska pravila dovode do zanemarivanja dječjih instinkta kada je riječ o shvaćanju razlike između gladi i sitosti. Svi smo u djetinjstvu čuli famozne rečenice "moraš pojesti sve što je na tanjuru" odnosno "bezobrazno je ne pojesti ono što je servirano pred tebe", "hrana se ne baca" i slično. No čini se kako takve ucjene ponekad nisu i najbolje rješenje, jer mogu imati dubinski utjecaj na zdravlje, u dječjoj i kasnije u odrasloj dobi.

Obiteljsko okruženje i društvo igraju najvažniju ulogu kad je riječ o stvaranju dugotrajne "veze" s hranom i mogu poslati sasvim ispravnu ili sasvim krivu poruku u ovom, životno, dugotrajnom odnosu u kojem djeca jednom kad postanu odrasli ljudi moraju biti spremni regulirati svoj odnos s hranom.

Sudeći po novoprovedenim studijama, djeca koja odrastaju s izrazito striktnim pravilima hranjenja češće će u kasnijem životu razviti nezdrave navike hranjenja, jesti će manje voća i povrća i odbijat će isprobavati nove namirnice i jela. Dakle, ukratko, prisilno hranjenje djece da jedu ako ponekad zaista i nisu gladna, može imati sasvim suprotan učinak od onog kojem se većina roditelja nada.

Što roditelji mogu učiniti kako bi usadili zdrave prehrambene navike?

Studija Instituta Ellen Satter razvila je metodu "Podjela odgovornosti u ishrani" koja se temelji na uvjerenju da djeca imaju već urođenu prirodnu vještinu hranjenja, odnosno, jedu koliko im treba te rastu u skladu s genetskim predispozicijama.

Studija jasno dijeli odgovornosti roditelja i djece u prehrani.

Odgovornosti roditelja:

- ŠTO djeca jedu (odlučivanje o vrsti namirnica koje se pripremaju i serviraju na stol)

- GDJE djeca jedu (za stolom, u restoranu ili pred televizijom?)

- KAD djeca jedu (određivanje vremena i razmak između obroka)

Odgovornosti djece:

- HOĆE li pojesti ovaj obrok ili međuobrok (možda ipak nisu gladni?)

- KOLIKO će pojesti (možda im je cijeli obrok previše, odnosno možda im je i premalo)

Iz navedenog jasno je vidljivo da roditelji imaju odgovornost nad odabranim namirnica. Oni odlučuju hoće li se djetetu servirati povrće ili će na meniju često biti nezdrava hrana. Roditelji odlučuju i o mjestu hranjenja, odnosno zna li dijete da se jede isključivo za stolom ili je naučeno da uokolo trčite za njima s hranom. Vremenski razmak između hranjenja također je vrlo važan. Djeca trebaju usvojiti osjećaj sitosti i gladi.

Možda ova podjela odgovornosti u ishrani na pravi pogled i nema prevelikog smisla, ali potrebno se zapitati o vlastitim prehrambenim navikama. Jesam li jednako gladan/a svakog dana? Varira li moja glad ovisno o dnevnim aktivnostima? Varira li moja glad ovisno o bolesti i drugim faktorima? Kako bi se osjećali kad bi vas netko u odrasloj dobi tjerao da pojedete sve s tanjura iako niste zapravo gladni ili kad vam ne bi dozvolili drugu porciju kad ste još uvijek gladni?

Dječja tijela reagiraju na sličan način kao i odrasla. Imaju veće ili manje potrebe za hranom ovisno o dnevnim aktivnostima. Sudeći po rezultatima studije, djeca su sposobna razlučivati i regulirati veličine potrebnih porcija koje zadovoljavaju njihove trenutačne potrebe organizma.

Dakako, restriktivne roditelje ne treba osuđivati, oni samo žele najbolje za svoje dijete. Kad želimo da nam dijete pojede svo povrće s tanjura, to želimo samo zato što obiluje hranjivim tvarima i vitaminima. Isto tako želimo da se kvalitetno najede prije napornog sportskog treninga jer ne želimo da se sruši od gladi. No ponekad je potrebno imati i malo vjere u djecu i njihove potrebe, jer stjecanje prehrambenih navika od vitalnog je značenja u odrasloj dobi. Na taj način i roditelji i djeca preuzimaju dio odgovornosti za prehranu - roditelji za ono što, kad i gdje jedu, a djeca za to hoće li/imaju li potrebu i koliko će pojesti od ponuđenog obroka. Na taj način djeca će shvatiti da i oni imaju mogućnost odlučivanja te se neće već unaprijed pribojavati i shvaćati svaki novi obrok kao prisilu. Da bi usadili zdrave prehrambene navike jedan dio odgovornosti moraju snositi i djeca sama.