Emocionalni odgoj dječaka - područje kojim se društvo još ne može ponositi

Kada netko upotrijebi izraz „budi muško“, jasno je kako on ima konotacije koje će se gotovo uvijek vezati za grub stav, pa čak i nasilno ponašanje.

djecaci_pixabay

Kada netko upotrijebi izraz „budi muško“, jasno je kako on ima konotacije koje će se gotovo uvijek vezati za grub stav, pa čak i nasilno ponašanje Uobičajen je to izraz koji očevi često upotrebljavaju kada su u pitanju njihovi sinovi, bez da su zaista svjesni koliku „težinu“ on ima. I doista, moderno društvo još uvijek ne gleda blagonaklono na ono što se zove emocionalni odgoj dječaka.

Upravo je ova tema bila povod tribine održane u zagrebačkom Kulturno informativnom centru. Odgovore na to je li dječake moguće potaknuti na ponešto drugačiji pogled na svijet pokušali su pronaći organizatorica tribine Marija Ott Franolić, te Mislav Mihael Mandir, edukator koji djeluje u udruzi Status M. Upravo je ova udruga na sebe preuzela iznimno težak zadatak - pokazati dječacima i mladićima kako se nije uvijek poželjno ponašati u okvirima onoga što društvo očekuje od njih. Jer promjene, koliko god velike bile, trebale bi krenuti upravo od pojedinaca.

Emocionalni odgoj kao osnova odrastanja

Spol je nešto što nam je biološki usađeno, i nije moguće birati hoćemo li se roditi kao djevojčica ili dječak. Rod se, s druge strane, odnosi na skupinu značajki koje se tradicionalno vežu za određeni spol. Iako bismo trebali imati mogućnost samostalnog biranja roda, okolina u većini zemalja na to ne gleda kao pozitivnu i poželjnu stvar.

Mnoge se dječake nerijetko ismijava kada odluče pokazati osjećaje i u takvim im situacijama često mogu biti upućene upravo riječi navedene na početku – budi muško. Upravo ove dvije riječi bile su i okosnica kampanje udruge Status M, kojom se htjelo pokazati kako ta fraza ne bi trebala automatski podrazumijevati grubost.

Znače li te dvije riječi zapravo da dječaci i muškarci imaju pravo samo na određenu skupinu osjećaja? Ako bi se pitalo društvo – da, i oni se odnose uglavnom na ljutnju koja često rezultira agresijom. Emocionalni odgoj koji uključuje širi spektar osjećaja, smatra se rezerviranim za ženski rod koji se gotovo uvijek spominje u kontekstu "slabijeg spola".

Ne, to ne znači da dječaci osjećaju manje nego djevojčice, samo te osjećaje izražavaju u puno manjoj mjeri. Kako bi se to promijenilo, potrebno je reagirati na dva polja. Ključan je utjecaj na kućni odgoj, ali i kolektivno osvješćivanje cijelog društva. Jer što vrijedi pokazati kako se stvarno osjećamo ako znamo da će društvo takvo ponašanje automatski osuditi?

Zlostavljač i žrtva

Na primjeru vršnjačkog nasilja koje se svakodnevno odvija u školama diljem svijeta ali i Hrvatske, moguće je vidjeti kako uistinu djeluje potiskivanje onoga što dječaci osjećaju. Plakanje je za curice, rečenica je s kojom se većina njih susrela, pa sukladno tome i reagiraju u svakodnevnim situacijama.

Statistike su pokazale kako većina dječaka koji se nađu u ulozi zlostavljača dolaze iz nesređenih obitelji i sredina, gdje nemaju podršku i pažnju roditelja ili pak braće i sestara. Oni se tada jednostavno snalaze kako znaju i tu pozornost počinju tražiti na drugim mjestima, poput učionice. A najlakši put prema isticanju u masi drugih učenika je upravo nasilno ponašanje – bilo da se radi o fizičkom ili psihičkom maltretiranju. Smatraju kako će time pridobiti naklonost i poštovanje vršnjaka. To će se možda i dogoditi, no na potpuno krivi način, jer s druge strane se uvijek nalazi žrtva koja će, u strahu od daljnjeg zlostavljanja, podupirati neke postupke zlostavljača. Sve ovo prošao je i Mislav Mihael Mandir iz udruge Status M, koji je s vremenom ipak promijenio svoje ponašanje i poglede na svijet, što danas pokušava prenijeti i mladim ljudima diljem Hrvatske. Međutim, radi se o nimalo lakom zadatku, pogotovo na našim prostorima gdje različitosti još uvijek nisu dobro prihvaćene.

Nasilje za mališane zapravo predstavlja „slamku spasa“ u moru frustracija s kojima se svakodnevno suočavaju. Budući da kod kuće nemaju podršku obitelji za izražavanje stvarnih osjećaja, zadobivanje nečijeg poštovanja na bilo koji način u tom će se trenutku činiti kao odlično rješenje.

Pogrešna slika u društvu

Kada je riječ o emocionalnom odgoju dječaka, možda nije pretjerano zaključiti kako je društvo u cijelosti – zakazalo. Gdje god da se okrenemo, podjela na muški i ženski rod je itekako vidljiva. Počevši od najranije dobi, kada se sobe dječaka boje u plavu, a one djevojčica u ružičastu boju. Podjela se nastavlja posredstvom masovnih medija, na kojima se svakog dana „vrte“ tisuće reklama za igračke, u kojima su djevojčice „osuđene“ na lutke princeza, dok će dječaci poželjeti superjunaka ili model automobila.

Iako rješenje izgleda jednostavno i može ga se pronaći u načinu odgoja od malih nogu, mnogi roditelji jednostavno idu „linijom manjeg otpora“. Mislav Mandir kroz svoj je rad shvatio kako je mnogim roditeljima često lakše odgojiti mališana koji će se uklopiti u svaku situaciju, od djeteta koje će svojim kritičkim razmišljanjem i pogledom na svijet često biti predmet ismijavanja, pa čak i ozbiljnijeg zlostavljanja.

Čineći ono za što smatraju da je najbolje za njihovo dijete, roditelji diljem svijeta nesvjesno odgađaju ono što je već duže vrijeme itekako potrebno, a to je izmjena kolektivne svijesti društva u cjelini. Stoga edukaciju o rodu i društveno prihvaćenom ponašanju nije dovoljno usmjeriti samo na djecu, već i na odrasle u njihovoj okolini.

Radionice tolerancije

Ono što bi trebalo predstavljati osnovu kada je emocionalni odgoj dječaka u pitanju, jest sigurnost da u svakom trenutku mogu drugima pokazati kako se osjećaju i razgovarati o tome. Ovu sigurnost stvara upravo obitelj.

U većini su, međutim, slučajevi u kojima je dječak odrastanjem sve više naučio potiskivati svoje osjećaje. No, ni tada nije kasno za promjenu, što najbolje pokazuje rad udruge „Status M“. Edukatori udruge u školama diljem Hrvatske provode radionice kojima je cilj informiranje mladih te pružanje potrebnih vještina i znanja u nastojanju da izgrade sebe i stvore okolinu koja je ravnopravna, nenasilna i tolerantna.

Upravo oni znaju kako promjene nisu moguće odjednom, i potrebno je krenuti od pojedinaca. Jedino je tako moguće provesti kvalitetne promjene na svim razinama, koje će jednoga dana postati i društveni standard. Jer svaki dječak, baš kao i djevojčica, ima svoj šarolik unutarnji svijet koji itekako želi podijeliti s okolinom.