Dječaci vs. djevojčice: Koga je teže odgajati?

Debata o tome je li teže odgajati dječake ili djevojčice se nastavlja. Oni roditelji koji imaju sina ili sinove kazat će da im treba otprilike tri puta više energije no roditeljima djevojčica.

4ecb9f86cc10b

Najviše se žale na svađe, neurednost i nepristojnost njihovih malih hahara. Oni koji odgajaju djevojčice reći će da je njima teže jer su curice osjetljivije, upornije, svadljivije i slično. Radi li se ovdje o stereotipima ili temeljnim razlikama i istinama? Hoćemo li dobiti odgovor na pitanje - je li teže odgajati dječake ili djevojčice?

Obiteljski terapeuti i psiholozi kažu da to ovisi o situaciji u kojoj se roditelji nalaze u određenom trenutku te da su i dječaci i djevojčice podjednako zahtjevni, ali na drugačije načine. Svako je dijete individua za sebe, a njegova unutarnja osobnost oblikuje odnos koji imaju s roditeljima i život odraslih u kućanstvu općenito. I okolina (koja uključuje i roditelje kao njegovatelje i skrbnike) ima svoju ulogu u tome. Postoje razlike u tome kako se roditelji postavljaju prema dječacima i prema djevojčicama već od samog rođenja. S djevojčicama razgovaramo mekanije i nježnije, a dječake bacamo u zrak dok su još bebe.

Također je istina da se mozak svakog od dvaju spolova razvija drugačijim tempom i intenzitetom, što pak oblikuje ponašanje. To je možda i razlog zbog kojeg drugačije odgajamo dječake i djevojčice od rođenja - zato što vidimo da su im mozgovi, odnosno misli i ponašanje povezani na različiti način.

Kad raspravljamo o tome koga je teže odgojiti, djevojčice ili dječake, važno je istaknuti o kojim segmentima odgoja i osobnosti djece razgovaramo i u kojoj razvojnoj dobi djeteta.


Disciplina
Koga je teže naučiti disciplini? Dječake?

Zašto nam se čini da dječaci jednostavno ne slušaju? Ispada da njihov sluh nije tako dobro razvijen kao kod djevojčica i to od rođenja, a ta razlika postaje još veća kako klinci rastu. Djevojčice imaju puno osjetljiviji sluh, a osobito u onim frekvencijama koje koristimo u govoru (kada želimo nešto naglasiti). Isto tako, kod djevojčica se mnogo brže razvija centar za govor u mozgu. To znači da postoji veća šansa da će djevojčica bolje i brže reagirati na vaše metode discipliniranja, kao što su pohvale i upozorenja ("nemoj to raditi", "pokaži mi kako znaš biti dobra" i sl.).

Dječaci su više taktilni tipovi, pa ćete i vi morati biti taktilni, odnosno fizički ih odmaknuti od situacije ili predmeta koji predstavljaju opasnost. Osim toga, dečkići su impulzivniji i manje žele razgovarati o problemu, osobito u dobi između 2 i 6 godina.

Ove razvojne razlike ujedno pridonose krivom etiketiranju normalnog ponašanja kao problematičnog. Na to upozoravaju i stručnjaci, jer ispada da se na jednu djevojčicu čak pet dječaka dijagnosticira nekim poremećajem (bipolarni poremećaj, poremećaj pažnje, poremećaj senzorne integracije i sl.), a njihovo je ponašanje zapravo sasvim normalno i može se korigirati s nekoliko bezbolnih metoda kao što su: strože postavljanje granica u odgoju, više mogućnosti da na dnevnoj bazi ispucaju višak energije i agresivnost.


Fizička sigurnost
Koga je teže zaštititi od ozljeda? Dječake?

Imate li dojam da se vaš stan ili kuća pretvaraju u sportsko borilište? Vjerojatno ste u pravu, ako u njemu žive minimalno jedan do dva dječaka. Bacanje igračaka, skakanje po podu i namještaju, naguravanje, udaranje, samo su neke od omiljenih aktivnosti dječaka. I stručnjaci se slažu da su dječaci robusniji i agresivniji. Kada se upuštaju u rizično ponašanje kod dječaka se aktiviraju dijelovi mozga zaduženi za osjećaj ugode. Stoga ni ne čudi da roditelji dječaka smatraju da ih moraju bolje držati na oku, paziti što rade i strepiti da se u svojim fizičkim avanturama ne bi ozljedili.

Dozvoliti djeci da istražuju svoju okolinu, pa čak i pod cijenu pokoje ogrebotine ili masnice, zapravo gradi njihov karakter, otpornost i sposobnost da se oslone sami na sebe, kažu stručnjaci. Dječaci su po prirodi skloni rizicima, pa ćete ih ponekad trebati malo smiriti i upozoriti na oprez, no s druge strane, možda će vaša djevojčica trebati više ohrabrenja da preuzme neki fizički rizik. Uz vaš nadzor, naravno.


Komunikacija
S kime je teže razgovarati? Prvo s dečkima, a potom djevojčicama?

Od rođenja, bebe djevojčice bit će više zainteresirane gledati u šarene teksture i boje, u što spadaju i lica ukućana, dok će dječačići biti skloniji kretanju. Iako ima izuzetaka, stručnjaci se slažu da su djevojčice "opremljene" da budu orijentirane više prema ljudima iz svoje okoline, dok će dečki više pažnje pridavati svemu što se miče i bilo kakvoj akciji. Obzirom da djevojčice proučavaju od prvog dana ljudska lica tako intenzivno, kasnije su i bolje u čitanju neverbalnih znakova komunikacije (izraz lica i/ili ton glasa). Možda ćete također primjetiti da dječaci počinju govoriti nešto kasnije od curica i imat će malo manji vokabular do određene razvojne dobi kada se izjednačavaju s djevojčicama. Isto tako, dečki će teže povezivati svoje osjećaje s riječima koje ih opisuju.

Većina djevojčica podijelit će svoje osjećaje i detalje vezane za neki događaj, dok dečki neće smatrati da je to važno. Možete ih ispitivati danima kako je bilo u vrtiću, ali odgovor će biti šturi, s nezainteresiranim izrazom lica, odnosno nikakav.

Stručnjaci kažu da dječaci puno kraće od djevojčica zadržavaju kontakt očima još od najranije dobi, pa se neki roditelji brinu da se radi o autizmu (što i jest jedan od simptoma). No većinom se jednostavno radi o ponašanju koje je određeno drugačije "umreženim" mozgom.

Iz svih navedenih razloga, puno ćete lakše razgovarati s kćerima i razmjenjivati ideje, iskustva i osjećaje, nego sa sinovima. Ali samo do 8. godine. Tada će vaša djevojčica početi ulagati iznimno puno energije u komunikaciju do razine drame koja je itekako otežava. U predpubertetskom periodu željet će intenzivno razgovarati o tome što je tko rekao, tko je ljut na koga, tko je koga povrijedio, zašto je netko nešto učinio i kazao i slično. Potom će doći faza sramežljivosti kada će joj biti teško razgovarati o važnim stvarima (izgled, promjene na tijelu, osjećaji prema prijateljima i prvim ljubavima...), pa bi moglo nastupiti svojevrsno zatvaranje u njezin svijet u koji ćete trebati pronaći ulaz i vrlo nježno i suptilno ponovno stvarati povjerenje i otvarati kanale za komunikaciju.


Samopouzdanje
Kod koga je teže izgraditi samopouzdanje? Djevojčica?

Razviti zdravu sliku o samome sebi vrlo je važan cilj za svako dijete i roditelja. Djevojčice su osjetljiviji i popustljiviji spol kojem je više stalo do mišljenja drugih ljudi, što su ujedno i razlozi zbog kojih češće izrastaju u djevojke s manje samopouzadnja i sigurnosti u same sebe, za razliku od dječaka. Poznata psihologinja i stručnjakinja koja se bavi proučavanjem razlika u spolovima, dr. Carol Gilligan, to naziva "tiranijom lijepog i ljubaznog", odnosno tendencijom da djevojčice odgajamo da udovoljavaju potrebama i željama okoline.

Zbog kulturalnog pritiska da druge ljude uvijek treba staviti na prvo mjesto, djevojčice istovremeno potiskuju vlasite osjećaje, intuiciju i instinkte te izbjegavaju postaviti pitanje što one zapravo žele. Takva je praksa tradicionalno naštetila djevojčicama. Unatoč činjenici da uživaju u pozitivnoj pažnji i nagradi koju pohvale drugih ljudi donose zbog pokornog ponašanja, djevojčice radi potiskivanja svojih želja i potreba zapravo gaze vlastito samopoštovanje.

U djevojčicama ćete vrlo rano primjetiti neki urođeni instinkt da se brinu o nekom i da njeguju druge, ali tu je želju dobro usmjeriti na nju samu. Na primjer, ako stalno želi pomagati u njezi i brizi za mlađu braću, pokušajte joj pažnju usmjeriti na nju samu i poticati da se pobrine za sebe, a prema vlastitim potrebama koje će usput naučiti definirati i osluškivati.

Želja da se nekome pomogne je zapravo divna vrlina koja mnogim ljudima u današnje vrijeme fali. I nema nošta loše u tome da vaša djevojčica iskazuje tu vrlinu, ali ju isto tako treba iskoristiti za istraživanje i jačanje vlastite nutrine, kao i za njegovanje dobre prakse iskušavanja novih stvari i ohrabrivanja na aktivnosti koje će pozitivno izgraditi njezin katakter.

Slika o vlasitu tijelu važan je dio samopouzdanja i ona je svakako važna i dječacima, odnosno muškarcima, ali i dalje je to primarno ženski "problem". Prirodno "zaokruživanje" tijela koje se počinje događati u pubertetu suprotno je neprirodnoj mršavosti koja se promovira u kulturi koja ih okružuje, pa djevojčice sve češće osjećaju frustraciju i gađenje prema vlastitom tijelu i izgledu.

Važno je kakve poruke roditelji odašilju sami o sebi, o svome izgledu i tijelu, o prehrani i vježbanju. Očito je da neke djevojčice grade negativnu sliku o vlastitu tijelu jer stalno slušaju svoje mame kako se kritiziraju da su ovakve ili onakve. Roditelji su unatoč medijima i kulturi i dalje primarni uzori djeci, pa naše ponašanje može biti prva točka u učenju i izgradnji samopouzdanja naše djece. Važna lekcija je i naučiti djevojčice da slušaju svoje tijelo, da pokušavaju prepoznati što mu treba i koliko (hrane, vježbanja, vode i slično). Kada nauče slušati svoje tijelo, naučit će slušati instinkte i u drugim područjima života. Bavljenje sportom je odličan alat za izgradnju samopuzdanja i kod djevojčica i kod dječaka, kao i za izgradnju zdravog odnosa prema vlastitu tijelu.


Škola, učenje i školske obaveze
Tko je problematičniji? Dječaci?

Dječaci i tradicionalni školski sustav nisu idilični par. Dan koji se temelji na boravku u zatvorenom prostoru, naglasak na ocjenama od rane dobi i vizualno-slušno učenje doista je veliki teret za grupu učenika koji u školu kreću manje zreli. U ranim školskim danima, većina dječaka pomalo zaostaje za djevojčicama kad je razvoj pažnje, samokontrole, jezika i fine motorike u pitanju.

Pedagozi i odgajatelji već od vrtića prepoznaju te razlike u temelju kojih je činjenica da se mozak dječaka i djevojčica različito razvija. Dječacima i prije škole više odgovaraju aktivnosti kao što je sviranje po instrumentima, crtanje prstima, modeliranje, vježbanje, građenje, dok će djevojčice mrvicu više uživati u crtanju, čitanju, slušanju priča.

Jedno od područja u kojima su djevojčice nešto "slabije", a uključuje tzv. spacijalno učenje, su geometrija (ali i matematika, fizika, kemija i sl.). Djevojčice koriste drugi dio mozga za razumijevanje i percepciju prostora. Rješenje je da se djecu, bez obzira koje im područje ide teže, izloži izazovima da riješe problem, ali bez pritiska.


I na kraju, zaključak bi mogao biti da je s djevojčicama nešto lakše do predtinejdžerske dobi (između 8. i 12. godine), kada započinju malo teži izazovi u odgoju. Zasigurno ste se prepoznali, kao i svoju djecu u nekim od ovih objašnjenja. Debata će trajati i dalje, a roditelji će na kraju dana uvijek morati zaključiti sljedeće: da bez obzira koliko odgoj bio teška zadaća, "kakvi su - takvi su, ali vaši su" i treba im pomoći u svakom trenutku da postanu zreli, odgovorni, samopouzdani i hrabri mladi ljudi koji će ta znanja znati prenijeti na svoje vlastito dijete - bez obzira bilo ono dječak ili djevojčica.