Kad bi dobili kunu za svaki “ne”, “nemoj”, “ne smiješ”, roditelji bi bili milijunaši. Djeca k’o djeca, ispituju granice svake sekunde. Granice živaca odraslih, vlastite granice, ali i one društvene. Iako je zanimljivo promatrati s kojom hrabrošću se upuštaju u nove izazove i situacije, mi odrasli moramo reći “ne”, posebno ako dijete svojim ponašanjem i postupcima ugrožava sebe, druge osobe ili pak uništava imovinu. Postavljanje granica i discipliniranje za cilj imaju pokazati djetetu što je prihvatljivo, kako bi ga naučili funkcionirati u društvu i pomogli mu da prođe kroz zdravu socijalizaciju.

No kao što mnogi znaju, u praksi riječ “ne” ponekad ne funkcionira ili jednog dana jednostavno prestane funkcionirati. Zašto se to događa?

Kada dijete konstantno čuje “ne” ili “ne smiješ to”, a bez dodatnog objašnjenja, ta riječ zabrane sama po sebi izgubi moć.

Što učiniti kako bi “ne” ponovno funkcionirao?

Razmislite radi li se o urođenoj dječjoj znatiželji

Ponekad djeci govorimo da nešto ne smiju i kad ne postoji neka konkretna opasnost za njih, već nam jednostavno nije ugodno vidjeti ih kako, primjerice, vade iz ormarića lonce i stavljaju jedan u drugi, pritom praveći buku. U ovoj igri dijete se neće ozlijediti i preslagivanje posuda dobro je za vježbanje njegove logike i motorike, ali jednostavno smeta i iritira roditelje, pa će brže bolje vikati “nemoj to raditi”. U nekoj sljedećoj situaciji djetetu će to isto dopustiti. To stvara konfuziju u malim dječjim glavicama, pa ne čudi da “nemoj” ili “ne” s vremenom može izgubiti moć. Zato je dobro dogovoriti se što je dozvoljeno, a što nije, biti dosljedan, a kako ne bi bilo oprečnih poruka koje zbunjuju dijete i umanjuju važnost riječi “ne”.

Budite svjesni da stalnim “ne” utječete i na djetetov identitet i samopouzdanje

Ako djetetu stalno i za sve govorimo “ne”, time potiskujemo njegovu urođenu znatiželju i ograničavamo ga u rastu i učenju te upoznavanju svijeta koji je za njega nov i fascinantan. Upuštanje u svaki pothvat za dijete je također i prilika za izgradnju samopouzdanja i identiteta. Ako mu se previše govori “ne” i uz to ga se kažnjava i kritizira, može se dogoditi da dijete te poruke u sebi internalizira kao “ništa ne valjam” ili “nisam dovoljno dobar/ra”.

Je li vaše konstantno “ne” posljedica vaše napetosti i strahova?

Ako često koristite “ne” u odgoju, zapitajte se je li to možda zbog vaših napetosti, strahova i tjeskoba, iako neka stvarna opasnost za dijete ne postoji? Postoji li način da poradite na vlastitim strahovima za dobrobit djeteta, odnosno da pronađete kompromis između brige za dijete i njegove potrebe da istražuje, raste i razvija se kroz iskustva s okolinom? Naravno, ako vaše dijete uzme nož i poželi se njime igrati, da ćete mu taj nož oduzeti i objasniti mu da se s noževima ne igramo. Ali ako dijete želi, primjerice, samo pokušati namazati paštetu na kruh, a vi se bojite da se ne poreže, nemojte odmah kategorički reći “ne može”, već pokušajte u sebi potisnuti strah i pomognite djetetu da uz vaš nadzor pokuša svladati tu vještinu.

Kad koristite zabranu ili “ne”, objasnite djetetu zašto nešto nije dozvoljeno

Najgore je reći “ne” uz objašnjenje – zato što ja to tako kažem. Time dijete nismo ničem naučili. Ako mu kažemo da ne smije psa vući za rep, treba mu objasniti da je to zato što to psa boli i mogao bi se naljutiti. Time usput kod djeteta razvijamo empatiju, učimo ga da bude dobar i nježan prema životinjama, ali i oprezan u svojim postupcima prema životinji. Dovoljno dobro objašnjenje je, primjerice, “ne, ne želim da to radiš, jer se bojim da se ne ozlijediš”. Kada djeca imaju jasnu sliku o tome zašto nešto ne smiju, tada shvaćaju da to ne smiju zbog vanjskih okolnosti i mogućih posljedica, a ne zato što im se namjerno želi oduzeti pravo da istražuju i budu znatiželjni. Ako uz “ne” djetetu dajemo i objašnjenje, tada ga čuvamo od neposredne opasnosti, ali koristimo i interakciju i pažnju za dodatno učenje.

Naravno, nije to uvijek moguće i ponekad je roditelj toliko umoran, iritiran, bez energije, preplašen, u panici i vremenskoj stisci da neće imati vremena objašnjavati se s trogodišnjakom, ali kada je to moguće, pokušajte osvijestiti zašto govorite “ne” te smireno preusmjeriti dijete na neku sigurniju aktivnost uz objašnjenje koje u svojoj dobi može shvatiti.

Bit će trenutaka kada će dijete namjerno izazivati i pokušati pomaknuti granice

Nekad će dijete staviti sve vaše živce na kušnju i namjerno vas izazivati da vidi može li pomaknuti granicu koju ste postavili u svoju korist. Tada iskušajte metodu “ako-onda-zato”.

– Udaranje boli. Ako nastaviš udarati brata, onda ćeš ići u sobu i nema gledanja crtića.

(Potom pričekajte minutu-dvije)

Zato što nisi prestao udarati brata, sada idi u sobu i nećeš više gledati crtić.

I držite se tog obećanja.

Na taj način djeci dajete jasnu poruku koja su pravila u vašem domu, što očekujete od njih i što se događa ako se ti dogovori ne poštuju. Ako je ikako moguće, pokušajte disciplinu provoditi s jedne smirene i edukativne pozicije, a ne iz frustracije. Dijete treba naučiti disciplini i granicama, ali na mudar način u kojem nakon vašeg “ne”, neće biti dodatnih prepirki i razjašnjavanja.