Anketica je kratka i površna, ali ipak daje neke naznake općeg pesimizma među roditeljima te brige za sutrašnjicu koja, prema njihovu mišljenju, nije baš blistava.
Na anketu je odgovorilo 522 roditelja, a njih čak 54% smatra da će našoj djeci biti još gore i teže nego nama te da se standard i kvaliteta života neće tako skoro popraviti. Nasuprot njima stoji 37% roditelja koji smatraju da će situacija ipak biti malo bolja te da će jednog dana njihova djeca voditi kvalitetniji i bogatiji život. Svega 9% roditelja smatra da će im biti isto kao i nama danas (bez obzira smatraju li da nam je dobro ili loše).
Iako ova anketa nije dubinska, ukazuje na svojevrsni osjećaj beznađa u bolje sutra. Više od polovice roditelja više nema vjere u to da će političke i društvene elite stvoriti bolje uvjete života, ako ne za nas, onda barem za našu djecu.
Kad nestane vjere, ostaje nada, koja prema mudroj poslovici umire posljednja. Mislim da nećemo pogriješiti ako u ime svih roditelja kažemo da se ipak nadamo da će naša djeca imati priliku školovati se na fakultetima u kojima se ispiti ne kupuju, dobiti dobar posao bez potrebe da se piše pismo barbi, biti plaćeni na vrijeme i u skladu sa svojim trudom i zalaganjem. Nadamo se da će moći od svog rada riješiti egzistencijalna pitanja prije 40. godine, da će moći kupiti stan uz pravedne kamate koje im neće iscrpiti zadnju kunu iz budžeta. Nadamo se da će naša djeca živjeti u državi koja štiti i čuva svoja prirodna i kulturna bogatstva, u državi koja proizvodi i ulaže u one koji znaju i mogu.
Nadamo se da za našu djecu kazališna predstava, dobra knjiga ili posjet muzeju neće biti luksuz. Nadamo se da će jednog dana moći slobodno i javno izražavati svoju osobnost i stavove bez straha da će ih netko fizički ili verbalno napasti.
Nadamo se da će naša djeca našim unucima moći doista obećati bolje sutra te da njihova vjera u bolju budućnost neće biti pogažena i uzaludna.
(JK)