Dobra i zdrava zaplače odmah po rođenju. Međutim, prvi nejasni znakovi tuge javljaju se s oko 8 tjedana života. U tom razdoblju, beba je tužna kada nema pozitivnih interakcija s odraslima. Do bebinih 6 mjeseci starosti, poželjno je reagirati na svaki djetetov plač i ostale „pozive“ kako bi se zadovoljile njezine potrebe. To čini bebu sigurnom i razvija povjerenje u svoju okolinu.

Univerzalni okidači tuge su gubitak ili odvojenost od dragocjenog predmeta ili osobe.

Djeca reagiraju drugačije od odraslih u mnogim situacijama. Za njih su mnoge situacije nove, drugačije, nepoznate, a i emocionalne reakcije su im intenzivnije od onih koje imaju odrasli. Štoviše, često se dogodi da je dijete jako uznemireno zbog situacije koje odrasla osoba nije percipirala ili ju je percipirala kao nešto što nije „strašno“. Primjerice, kada dijete djetetu po treći put tog dana otme igračku i dijete već po treći puta zaplače što mu je igračka oduzeta. Što činiti? S aspekta odrasle osobe, koja često ima puno „važnijih“ problema u životu, onih financijskih, poslovnih, bračnih i drugih problema, ovaj djetetov problem je minoran. Što je najgore što se uopće može dogoditi djetetu? Ionako će dobiti novu igračku, ionako ima punu sobu igračaka itd. Međutim, problem je u tome što je djetetu strašno, što ta igračka predstavlja puno više od same igračke kao i ta interakcija s drugim djetetom – ono uči kako postupati u situacijama kada se takvo što dogodi te kada izgubi nešto što je njemu vrijedno. U konačnici, dijete je to koje ima emocionalnu reakciju te treba odraslu osobu da bude tu uz njega i da mu pomogne da se smiri.

Kako prepoznati neverbalne znakovi tuge?

– glave su spuštene i gledaju prema dolje,
– opuštenije držanje,
– gubitak mišićnog tonusa,
– mekši je glas,
– manje riječi

Naravno, ponekad smo istovremeno i ljuti, iznevjereni, tužni, frustrirani itd. pa onda i izgledamo drugačije.
 

Što činiti kada je dijete tužno?

Univerzalne funkcije tuge su traženje pomoći i nadoknada izgubljenog. Stoga, prvo i osnovno prepoznajte tu tugu. To možete učiniti bilo riječima „vidim da te je ovo jako rastužilo“ ili jednostavnim fizičkim kontaktom poput zagrljaja. Moguće je da će ovakva reakcija odrasle osobe izazvati kod djeteta još intenzivniji plač, no to je normalna pojava jer smo očito svojim postupkom dali djetetu dozvolu da u potpunosti izrazi svoju tugu.

Kada vidite i osjetite da se dijete smirilo, ponudite mu opcije da:

1. Porazgovarate o tome što ga je rastužilo. Što je dijete mlađe, imajte na umu da količina riječi i dužina trajanja razgovora treba biti manja, pa i nekoliko minuta ako je riječ o djetetu od primjerice dvije godine.

2. Ako je dijete starije i lakše se izražava kroz crteže ili pisanje, onda mu ponudite da nacrta/napiše što ga je rastužilo. Djeca se na različite načine izražavaju i ponekad, ako smo mi sami jači na riječima i volimo sve izverbalizirati, a dijete nije takvo, zaboravimo na to u ovakvim situacijama uvjereni da će upravo verbalizacija djetetu pomoći. A možda i neće toliko koliko će pomoći neki drugi oblici samo-izražavanja.

3. Porazgovarajte ima li nešto drugo što mu može nadoknaditi izgubljeno. Ako jako želi biti s tatom koji je na poslovnom putu, pitajte ga ima li nešto drugo što bi ga moglo zadovoljiti. Primjerice, ako nazove tatu kada će to moći, da pripremi nešto za tatu čime će mu pokazati koliko mu nedostaje, da razgovarate o tati i što najviše volite raditi s njim, što ćete raditi kada se tata vrati, otiđete s vama u šetnju gdje bi inače išao s tatom i vama pokazuje što je njemu prethodno tata pokazao itd.
 

Što ne činiti kada je dijete tužno?

U velikoj želji da pomognu djetetu i učine ga što brže sretnim, odrasli često požele riješiti djetetov problem i time odagnati njegovu tugu riječima poput „ne brini se, nije to ništa strašno“ ili nudeći rješenje za određenu situaciju tako da odrasla osoba u potpunosti rješava djetetov problem.

Drugi čest razlog zašto odrasli pokušavaju brzo smiriti djecu jest zato što ih zna nervirati djetetova plačljivost i tuga osobito zbog toga što su djetetove emocije burne, intenzivne, česte, snažne, nestabilne pa ih odrasli nerijetko ovim rečenicama pokušavaju prekinuti: „dječaci/djevojčice ne plaču“, „ti si veliki dječak/djevojčica, ne plači“ i sl. No, iako djetetove emocije imaju navedene karakteristike, one su i jednostavne, spontane, kratkotrajne te se dijete ne zna suzdržati pa ih pokazuje otvoreno što isto tako olakšava odrasloj osobi da razumije djetetov unutarnji svijet.

Kada je riječ o iskrenoj tuzi, tada je iznimno važno da se dozvoli djetetu da odtuguje gubitak ili odvojenost koju je doživjelo. Ako se djetetu ne da prostor i vrijeme da žaluje, ti osjećaji tuge i žalosti ostat će u djetetovom tijelu i mogu se manifestirati kroz puno drugih različitih načina. Bilo koja promjena u djetetovom ponašanju može značiti da je to odraz tuge, poput promjene u količini pojedenog, promjene u ritmu spavanja, promjene u druženju s vršnjacima itd.

Naučite više o dječjim emocijama na Terapiji igrom za roditelje 

Ako želite naučiti više o dječjim emocijama te ih naučiti što bolje prepoznavati ne samo u svakodnevnim situacijama, već i kroz djetetovu igru, tada nam se pridružite u program za roditelje „Terapija igrom za roditelje“. Program počinje 16.10.2013. a za uplate akontacije do 31.08.2013. odobravamo značajan popust od 20%. Više informacija potražite na www.centarproventus.hr ili kod Tatjane na: tatjana@centarproventus.hr ili 095 804 3982.