Ja sam jedna od mama sa već poduljim stažom u roditeljstvu. Nekima će se razdoblje od 19 godina činiti možda stvarno  dugo, a nekima  i ne baš tako. Sve ovisi o tome na kojoj strani stoji promatrač, na početku ili na kraju vremenske crte odgoja djece.

Majka sam jednog 19-godišnjaka, 16-godišnjaka i jedne 15-godišnjakinje.

Moju su djecu odmalena smatrali krasnom djecom, u školi su se uvijek isticali i bili primjer drugima, posebno moj prvorođenac.

Unatoč svojoj visokoj stručnoj spremi dugo vremena sam bila na burzi rada, ali mogu reći da mi nije žao jer sam to vrijeme posvetila svojoj djeci i bila im uvijek na raspolaganju.

I onda prije sedam godina, ukazala se prilika za preseljenje u metropolu i početak radnog odnosa. Iako mi je bilo prilično teško napraviti tako drastičan korak i iz poznate provincijske sredine doći u nepoznato, a k tome još djeci priuštiti takav šok: mijenjanje škole, gradski način života, no preselili smo se i ja sam ubrzo počela raditi…

No manje više, sve je proteklo bezbolno, nije se odrazilo na ocjene u školi i činilo mi se da je sve gotovo idelano. Najstariji sin je završio gimnaziju na glasu i bez problema upisao fakultet, iako ni za jedan nije imao poseban interes.

I tada je sve krenulo niz strminu. Počelo je njegovo nezadovoljstvo, pružanje otpora, noćno nespavanje, spavanje do podne, odlazak na predavanje kad se sjeti i td. Mene, a i supruga nije po cijeli dan bilo doma, a uvečer kad bismo bili doma bili smo preumorni da pokušamo probijati zidove koje je gradio oko sebe.

Najgore od svega je što sam se osjećala bespomoćno da bilo što popravim. Ni kritike i svakodnevne prodike kako je fakultet važan za njegovu daljnju budućnost nisu  bile djelotvorne. Čak, naprotiv, sad sa vremenskim odmakom vidim i da su odmagale. Jednostavno sam osjećala kako se udaljava od mene. Suprug  se nije previše mješao jer je smatrao da je dečko dovoljno odrastao i da mu se ne treba soliti pamet što raditi. Mlađa djeca su na svu sreću bila OK i nisu mi zadavala veće glavobolje.

Za vrijeme zimskih ispitnih rokova kriza je kulminirala, ispiti su se približavali, a knjiga je tako malo bila u rukama. Znala sam da odustaje od faksa iako to nije riječima iskazao. Komunikacija s njim je bila katastrofalna, a sve njegove riječi upućene meni su bile „Šuti“ i „Živciraš me“. Psihički sam i ja bila na izmaku snaga, bolilo me je što se predaje bez borbe i non-stop sam nasrtala prodikama. S druge strane, bilo je prisutno i ono malograđansko. Što će drugi reći, zar onaj njen odlikaš prekida fakultet?  Tjedan dva sam lijegala u krevet i potiho plakala, mada znam da su moju žalost osjećali ostali članovi obitelji. Nije ju bilo moguće sakriti, bila sam kao duh.

Razmišljajući svakodnevno o  mom „problemu“, uplašila sam se za zdravlje svog djeteta i spoznala koliko je bitno da mi se djete vrati, da mi se može povjeriti, a ne da sve što ga tišti drži u sebi. Uostalom, pa imam ja i drugu djecu. Učinila sam napor da promjenim istinski svoj stav, ne samo rječima nego ono iz dubine srca kako bih popravila naš odnos. Fakultet više nisam spominjala, a svi moji dobronamjerni savjeti svodili su se na kućne obveze i pospremanje sobe. Mic po mic osjećam da je barijera među nama manja, i sretna sam što su moja djeca živa i nadam se zdrava.

A fakulteti…, mladi su i život je pred njima, a ako bude volje – može se završiti i tri.  

Mama Ljiljana