Kad bi se prisjetila kako je počela 2004.godina, kad sam imala samo 25 godina nikom ne bi povjerovala da mi je sada sudbina ovakva, jednostavno bih se nasmijala i pomislila kako je to priča iz nekog filma…Sve je počelo tog siječnja…

Uputila sam se na sasvim normalan, rutinski pregled kod ginekologa. Bez trunkice straha, nesigurnosti. Ipak sam bila udana žena već dovoljna zrela da bi tada svoj prvi pregled obavila sa osmjehom na licu (do tada nikad nisam imala nikakvih problema niti posebne brige da bi išla na pregled). Još su me nasmijavale žene puno starije i od moje mame sa svojim strašnim izrazima lica – pomislih ko mala djeca kad idu prvi put na pregled.

Pregled i razgovor smo obavili sasvim lagano no kad sam spomenula da već duže vrijeme, možda godinu dana muž i ja planiramo djecu ali jednostavno nam ne uspjeva, pa sam taj problem prepisala previše brzom tempu života, umoru od posla, i kako mnogi to pokušavaju godinama nije me osobno zabrinjavalo ali me ginekolog sasvim preventivno uputio na daljne preglede i naravno supruga….Za samo nekoliko dana otkrili smo da ja imam polip na grlu maternice a suprug da  ima veoma slabo pokretne spermije i u našim uvjetima nikad neće doći do oplodnje.

Život nam je okrenuo sasvim novu stranicu – morali smo početi razmišljati da možda nikad nećemo imati djece. Sljedeći pregled je bio presudan o našem NOVOM načinu življenja. Upoznali smo se sa stvarima i problemima koje su nam do tada bile nepoznate – sve se svodilo na potpomognutu oplodnju koja nam je bila neizbježna ako želimo imati djece…

Već sljedeće godine upoznali smo se sa vrhunskim specijalistom u Sloveniji koji se bavi takvim parovima i obećao nam je da se ne brinemo zbog TRENUTNE neplodnosti. Kako?, pomislili smo. Objasnio nam je da na stotine parova dolaze ovamo sa takvom dijagnozom i mnogima se s vremenom sve vreti u normalu. Sve je to s obzirom na današnji način života sasvim normalno…”Nema veze, vi nas samo pripremite u proces oplodnje”, bez razmišljanja smo odgovorili.

Koliko smo zajednički večeri provodili u suzama, oplakujući svaku pomisao za djecom ne želim ni pomisliti. I bez optimističnog tima i ljudi koji su nam pomogli da dođemo do dana kada su trebale oplođene jajne stanice biti u mojoj maternici i kada me doktor pitao još jednom “jeste li sigurno da želite dvije stanice u maternici” moje sigurno DA  nikad možda ne bi bilo izgovoreno.

Tada nisam ni razmišljala što me sve čeka, čega ću se morati odreći i kakve ću dane i noći provesti. Veliki novac smo uložili da dođemo do tog dana, a pomisao kako želim imati više djece natjerala me da o tome ne mislim, već da imam blizance o kojima razmišljam već duže vremena i kojima se divim jer su mi uvijek bili fascinantni. Odlučila sam tako.

Trudnoću sam provela u velikom strahu jer mi nitko nije rekao koji sve rizik nosi blizanačka trudnoća osobito potpomognuta..nakon osam mjeseci porodila sam ih carskim rezom i nisam ih vidjela sve do trećeg dana života. Bili su nedonošćad i odvojeni od majke a ja nemoćna da sama dođem do njih. Ona teorija o povezanosti majke i djeteta kad su odvojeni prvih trenutaka u životu jednostavno mi je bila suđena. No bila sam sretna što konačno imam i ja svoju djecu bez obzira na koji način došla do njih…

Prva godina bila je mukotrpna. Kad smo konačno dobili neku sigurnost u ulozi u kojoj smo se našli muž i ja, kad smo uhvatili rutinu i bili sretni što možemo bar veći dio noći provesti u miru, bez buđenja, dogodilo se nešto…TRENUTNA neplodnost je bila iza nas. Ostala sam trudna na savim normalan,prirodan način.

Sam osjećaj od prvog dana bio je nešto nevjerojatno, sasvim suprotan od prvog iskustva trudnoće. Nešto neopisivo. Istina imala sam mnogo briga oko svojih blizanaca pa sam mnogo puta jednostavno i zaboravila da sam trudna i tako je moja trudnoća prošla u najboljem redu. Bez imalo straha, brige i rizika porodila sam svoju curu tjedan dana prije termina i porod imala sasvim drugačiji od prvog. Carski porod ali pod lokalnom anestezijom omogućio je da odmah vidim i dodirnem svoju malu djevojčicu i to je promjenilo moju ulogu majke u mnogim pogledima. Postala sam sigurnija i već iskusna mama koja će se truditi na najbolji način brinuti o svojoj djeci. I sada već gotovo kao tridesetgodišnjakinja stvarno mogu reći da me život promjenio i naučio da mnoge stvari ne idu na lak način ali ih treba prihvatiti jer će sve biti dobro na kraju.

mama d.